U ponedeljak u 17h ušetala sam u jednu luksuznu kancelariju. Intervju za posao. Ne znam šta mi bi da za jedan važan sastanak obučem farmerke. Nove, do duše i tamne. Intuicija. Uvela me zajapurena sekretarica sve karikirajući užurbani hod, lupkajući malo oronulom štiklom o sveže lakirani parket. A kancelarija - bajna. Visoki strop, kulturni gipsani radovi, jasenov parket i nameštaj boje brezinog drveta. Sve bih ja to izbacila, mislim u sebi i donela nameštaj tamnih boja, pozlaćene kvake zamenila za matirane, unela bih slike, možda i cveće da se vidi da tu rade ljudi a ne roboti. Ne znam šta me spopade da razmisljam o uredjenju kad sam i sama pobornik praktičnog ne skupog i zamenljivog nameštaja. Ipak ovaj prostor je tražio crveno trešnjino drvo, orah i ulja na zidovima a ne postere u metalnim ramovima. I dok sam u mislima preuredjivala zidove, nameštaj i kvake dodje moj domaćin.
Mlad, naravno poprilično leden, neupadljiv čovek sa dubokim zaliscima, koji se ne može, ni u svojim ranim tridesetim pohvaliti nekom snagom ni lepotom svoga tela. Odelo - prosećno, cipele tragedija - znate one cipele što bi da izgledaju skupe a nisu. Ni krš ni fina izrada - tanki sloj gume zalepljen na njima. Ipak pažnju mi je zaokupio mali zlatni prsten sa tirkizom na malom prstu. Ova ruka mu je služila za afektiranje i gestikulaciju. Tirkiz volim, žuto zlato ne - ne svidjaju mi se muškarci koji nose prstenje na malom prstu.
Odmeri i on mene og glave do pete. Farmerke mu ostadoše u očima. Uto udje sekretarica sve lupkajući još jače štikolom da pita hoću li vodu, kafu, a on je otpusti onom rukom sa prstenom kao da je ne znam ni ja ko. Valjda u farmerkama ni vodu nisam zaslužila.
Pola sata pričao je kako je uspešan on i njegova firma kako sam imala ludačku sreću da ga upoznam i kako se tako sjajna prilika retko kada ukaže. Pola sata se iskreno dosadjujem, ne pita me ništa samo monolog. Vidim ja da tu nemam šta da dodam ili oduzmem - ostalo mi je samo da klimam glavom i divim se. I ako znam da izvedem tu scenu divljenja ovaj put mi se nije nekako dalo. Jednostavno nije. Samo sam ćutala a kako su minuti prolazili bila sam sve sigurnija da ću ga do kraja sastanka nekako izduvati. Balon oko njega je rastao sve više - što sam više ćutala on se sve više hvalio, hvalio i hvalio. Posle posla sata dodje vreme da i ja nešto kažem. Inat - nemem pojma, neko čudno osećanje nemoći i nadmoći prokulja iz mene.
Kažem - ne znam da li je vaša agencija u stanju da meni nadje posao. Nisam sigurna. Ja imam puno iskustva kažem, završila sam dva fakuteteta (nisam - samo sam jedan završila), imala sam svoju firmu...tražim puno ali nudim još više.
Gleda me čovek i ne veruje svojim ušima. Sedi neka strankinja preko puta njega u farmerkama i usudjeuje se da kaže tako nešto. Vidim ja da nije dovoljno. Ako sam počela moram ići do kraja.
Pita šta ste uradili sa firmom? Mrtva ladna ja kažem - prodala sam je.
A njemu tako hladnom, odvažnom i nadobudnom otkide se neverovatna rečenica iz usta: ZA koliko?
A ja ni manje ni više - zamislim cifru iz snova i slažem.
Skoči čovek kao oparen - i kaže. Mislim da imam posao za vas, otrča u kancelariju, odštampa dva papira i donese mi. Ja se uživela u svoju ulogu - gledam, podvačim kao nije mi jasno - razmišljam šta da pitam. Da bih igrala ulogu do kraja - kažem, znate ja ne mogu da radim duže od 17h. On me gleda i dalje ne veruje svojim ušima. Na kraju reče da će odmah zvati klijenta da proveri da li je to u redu. Zamolio me je da mu pošaljem još neke papire mailom.
Majko moja, samo čekam da izletim odavde i da počnem da se smejem. I tako, pozdravimo se - on mek kao pamuk, samo što mi ruku nije poljubio i isprati me do lifta. Smejem se u kolima kao luda. Mislim od kukanja nad ekonomskom krizom i opštom svetkom zaverom niko mi neće pomoći,moram da budem ono što nisam - da igram igru. Vremena su takva. Igra je i on.
Ja sam svoju priliku da se nadivim njegovo firmi, liku i delu propustila. Mada ne verujem da će ikada više isterati sekretaricu jednim pokretom ruke kad mu dodje neko u farmerkama.
I istina je - niko ne voli gubitnike, niko ne voli da je ni blizu njih jer ljudi veruju da se nesreća kao i sreća prenose kao grip.
Zato - glavu gore na razgovorima. Dobro nemojte kao ja, to je drastičan primer gluposti ali gledajte da isijavate sreću, neko zadovoljstvo i integritet.
Jer i sreća je virusnog tipa.