Danas smo mi nomadi u Nemačkoj. Moja ćerka je rodjena u Minhenu ali ja nisam. Ovde smo došli kad sam ja imala 29. Nemački mi nije maternji jezik. Moje dete raste uz dve kulture, dva apsolutno drugačija pristupa životu. I svesna je toga sa 6 godina. Mislim da je to prednost za nju nikako mana. Kombinovati pristup, stil, filozofiju života - to vidim samo kao predsnost za budućnost.
Dok sam se pre neko veče vozila pustim ulicama grada oko 23.00h na pamet mi je pala ideja da provincijalizacija Nemačke - mora da je uradjena planski.
Nemoguće je da je zemlja tako organizovana i zabrinuta za preraspodelu moći u svakom segmentu društva ostavila stihiji planiranje gradova, demografske i socijalne strukture. Dakle, vožnja gradom me je nekako ubedila da je planski napravljeno nekoliko velikih gradova i da je shodno novcu i privredi ujednačeno rasporedjena moć, samim tim i novac, elite i provincijalizacija. Da pojednostavim - ne postoji jedan veliki grad već nekoliko milionskih ali ne megalopolisa ( samo Berlin) već nekoliko manjih satelita, centara. Centar bankarskog moćnog lobija, automobilskog, privrednoga ali da je izostalo planiranje posledica kulturne evolucije koja iz toga prostiče. Znači, ne postoji ekonomsko,kulturno, politički centar koji neminovno radja konkurenciju u raznim strukturama i samim tim i odredjene pomake. Rezultat je provincijalizacija, zatvorenost u svoju kastu i ne velika pomeranja u društvu. Tako smo mi učili na fakultetu - a da li je zaista tako?
Neke druge države, koje su logično i manje planirale ostavljajući stihiji razvoja da odroni kamen ili napravi jezero - ne mogu ništa nego da se pomire sa tezom da imaju u svojim zemljama veliku glavu
(glavni grad) i malo telo - ostatak zemlje. Najbolji primer za to je Srbija.
Nema, dakle ništa izvan i mimo Beograda. Ni najbizarnijih šoping molova, ni pozorišta ni ne znam ni ja šta već. Ima možda bioskop ili predstava C produkcije beogradskih solista koji su odlučili da maznu pare na brzaka putujući po provinciji.
Ipak - današnje vreme je drugačije. Dostupnost interneta mora da će se odraziti vrlo, vrlo skoro. Sve informacije su jednostavno tu na dohvat ruke, bez obzira gde ste - dovoljan je komjuter, dobra internet veza i već ste prisutni na globanom svetskom tržištu.
Moja teza je zapravo da i ako je bilo bitno da li ste iz velikog grada - danas nema apsolutno skoro nikakav značaj.
Provincijaliacija gradova je samo dobar plan da se ne živi u natrpanim, prenaseljenim i bolesnim gradovima.
Pre nekoliko dana se povela priča u kafani na temu ko je iz Beograda a ko nije. Mislim, ima li bizarnije scene- smešne i tužne u isto vreme da odrasli ljudi - svi prilično uspeli u životu, 1000 km daleko od glavnog grada Srbije raspravljaju - šta znači biti iz Beograda. Da li je to za njih poslednji bastion, utočište od zlog, konkurentski raspoloženog sveta izvan malog broja ljudi kojima žele da pripadaju?
Meni se čini da u današnje vreme to ne znači apsolutno ništa. Ako bih se složila da je to važno - da li bih treskom zalupila vrata perspektivama mog deteta koje nije i ne može biti ono što nije. Mislim koga je to još uvek briga. Provinicjalizam je stvar duha nikako mesta rodjenja.