Moj prvi veliki, pravi posao bio je PR u Bel Pagettu. Ako se secate one firme koje je bila preteca mobilnih telefona-tada smo svi imali pejdzere. Naravno da sam radila od 8-20h svaki dan. To se podrazumevalo. Takodje - naravno da sam dolazila pre svih. Ponekad su sastanci bili zakazivani u 7h. Meni je to bilo OK. Subota, ponekad nedelja - sve u slavu liberalnog kapitalizma, naravno da se podrazumevala.
Onda sam pocela da radim u hotelu Hyatt. Svi zaposleni imali su moj telefon, klijenti takodje, zvali su me non-stop. Subotom sam rado dolazila u kancelariju da zavrsim poslove koje nisam stizala od ponedeljka do petka od 9-22.00h
Nedeljom sam se spremala za ponedeljak. Dodje jedan dan izvesni Vladimir sa kojim sam radila i kaze kako mu je dete opet bolesno i ne moze da radi. Ja se cudim i nemam pojma o cemu covek prica. Kako ne moze da radi, pa nije kijavica Bog zna sta. Dodje opet Vladimir i kaze kako se baka(koja, logicno, cuva dete razbolela) i ne moze da ostane duze od 18h na poslu. Ne bi mi pravo. Valjda babe vole decu -mislim ja, sve u slavu gore pomenutom liberalnom kapitalizmu.
I tako nekoliko godina. Sve je pocinjalo i zavrsavalo se na poslu. Ponekad mislim da ne mogu vise, onda dodje klijent - kaze - hvala, bez Vas ovo ne bi bilo isto i injekcija spasa je tu. Moj tadasnji sef - oseti, valja da posustajem negde oko 22h na koktelu sve smeseci se i stojeci na stulama - samo pridje i kaze " bravo, Tanja, niko ne moze ovo da organizuje kao ti!". Sve je naravno reseno. Pare se u to vreme nisu bas pominjale. Znaci, radis vise manje kao konj ali za nadoknadu ne pitas jer je glupo.
Posle nekoliko takvih godina - pocnem polako da shvatam sta znaci goreti i dogoreti. Jednog dana sam zaspala na projekciji fila "Ema" u centru Sava. Spavala sam nadjubljim blazenim snom od silnog umora,pisanih ponuda, stula na kojima sam svaki dan i od svih mogucih jezika koje menjam svakih sat do dva.
U vreme kada sam upoznala svog sadasnjeg muza, radila sam u slavu liberalnog kapitalizma vise manje 12 sati dnevno. Vidim smeta coveku, sto dodjem sa posla i uglavnom spavam. Vidim nije mu jasno sto moram i subotom na posao...I tako moj tadasnji momak - smisli da mi je neophodan odmor. Ja sam mogla samo da uzivam i da ponesem stvari. Skupi se drustvo - spremno za skijanje. Kako je posle nekoliko dana stres sa posla popustio - ja se naprasno razbolim. Toliko sam se silno razbolela da sam imala utisak da se skoro gasim.
Tri nedelje sam lezala u krevetu da bih dosla sebi i povratila snagu za hodanje, jelo ili bilo kakvu aktivnost. U te tri nedelje imala sam utisak da sam skroz izgorela na poslu. Bilo mi je ne zamislivo i da pomislim da idem na posao.
Skoro 6 meseci sam se oporavljala od bolesti. Na isti posao se nisam vratila.
Kad sam nekim dragim ljudima u Beogradu, koji pisu blog bas na ovom mestu, a koji se bave horoskopom rekla da sam ovan/jarac - rekli su mi da samo tako mogu, u stvari, da funkiconisem. Da dam sve odjednom da se ispraznim do apsolutnog kraja pa da se spremim na novi skok.
Cesto razmisljam o Vladimiru koji me je pitao da izadje u 18h jer mu je dete bolesno. Cesto razmisljam o tome posto i sama imam dete. Jednostavno nije trebalo da radim kako sam radila. Nije trebalo nikada da pomislim da zabusava na poslu. Dan danas se stidim svojih misli. Ja sam, ovde od poslodavaca imala puno razumevanje za bolesti, kijeavice, operacije krajnika, zatvoreno obdaniste i skolu.
Ovde u Nemackoj, zapravo sam shvatila da moze i drugacije. Naucila sam ili jos uvek ucim da je i sutra novi dan, da je OK pustiti zaposlenog kuci, da je potpuno ok zadrzati se 1 sat na rucku, da je jednostavno odlicno - znati iskulirati.Samo trebaimati gradnicu! Vazi za obe strane.
Ako ste ludi kao ja - niko vas u to ne moze ubediti dok se sami ne uverite. Ako ipak odlucite da razmisle o ovom tekstu - ucite da se opustite. Nemojte davati sve i odmah. Ja sam izgleda covek krajnosti - sve ili nista. Sada ucim da nadjem sredinu, da izbegnem bol praznjenja ili velikog razocarenja.
Zato - samo polako jer sutra je novi dan.