Ja se već godinama osećam kao u filmu "Balkan expres". Znate onu scenu kad svi sede u podrumu, spremaju se za večeru a Bora Todorović kaže: Imam utisak da za nas dolaze neki bolji dani" I posle sekund dva pljusne bomba i ode sve...
E tako i mi svi. Našetali se na demonstracijama, nalupali se šerpi i klepetuša, nasmrzavali se po stanovima i divno se proveli tokom bombardovanja. Taman smo se smestili u neke nove kuće kupljene na kredite za tri generacije, kupili neka kola koja nas ne ostavljaju na svakoj krivini, nasuli benzin do kraja, da ne pričam o nekim trivijalnostima kao što su kaputi, poneko skijanje, more u paket aranžmanu u hotelu koji je blizu plaže a ne u brdu iznad magistrale. I tresnu bomba - ekonomska kriza!
Sad stvarno nije zezanje, ljudi ostaju bez posla, nema love, nema novih investicija u neke projekte i to je to. Tako ja bar razumem krizu. A onda kao sociologa me zanima fenomen - način odbrane. Koji ćemo to novi mehanizam življenja da prihvatimo kao društveno prihvatljiv. Štednju, manje putovanja, zimu u stanu ili nešto treće.
Moja on i off line drugarica sa facebooka Sanja Perić - juče je napisala rečenicu o kojoj ne prestajem da mislim od juče:
"Dočekajmo vreme onakvi kakvo nas ono traži." (Šekspir)
Kako je ovo vreme i šta od nas traži?
1. Štednja- dobro, nije mi to nepoznato ni strano ali kako će ljudi dolaziti do posla ako se štedi na svemu. Eto, juče gledam moj frižider. Nema šanse da ga menjam dok god radi. Može li se ljudima prepustiti na savest da se više brinu o očuvanj životne sredine, o rentabilnosti kućnih aparata ako će im to izvlačiti keš lovu iz džepa. Nema šanse.
2. Mobilnost
Da bi ste danas našlii posao morate biti mobilni. Što će u prevodu značiti ako nema posla u Minhenu ima ga u Parizu - pa izvoli, spakuj stvari i idi. Teoretski to je stvarno super. Ostaje onaj manji problem logistilkog tipa: stan, osiguranja, dečije škole i obdaništa. I još manji - francuski jezik koji je svima dobro poznat, lokalna kultura občaji - ili ni toga neće biti? Ako ne bude posla u Parizu biće ga u Japanu pa onda sve u krug sa jezikom, školom i običajima. O jeziku neću jer ćete ga vremenom naučiti.
E sad - može biti da se u toj panici za lovom i učenjem stranih jezika izgubite malo na polju majka- dete, žena - supruga ali avaj - ni toga više neće biti jer ko više i ima vremena da se sa drugima smara i organizuje bilo šta osim sebe samog - jednoga.
3. Nemojte to lično da shvatate
Mislim, kad mi to neko kaže - prvo požutim a onda pocrvenim. Pa kako da shvatam??? Ne podnosim rečenicu - to je privatna stvar. Pa sa kim ja pričam - sa robotima u matrixu ili ljudima.
Morate se priviknuti na ovu dournu rečenicu. Ja nisam uspela do sada.
4. Samo hrabro, pozitivno mislite
Svakog pondeljka dobijem neke jezive mailove na temu pozitivno mislite, sreća, uspeh, ljubav ... Kako meni neko preko e-maila želi da pozitivno mislim. Brišem, brišem, brišem.
Valjda ćemo uskoro biti u pozitivnom transu pa ćemo se svi njihati i mirisati cveće.
5. Jedite sve što je zdravo - nikako masno, slano, žačinjeno i ljuto a sve ostalo po volji... Šta ostalo????