Dugi niz godina, film u Srbiji traga za svojim identitetom. Što zbog minimalnog novca u filmu, što zbog nesnalaženja u tim novonastalim uslovima, što zbog okruženja dovoljno nadrealnog, a u isto vreme filmski neopisivog, što zbog nakaradnosti estetike koja preovladava, što zbog povlašćenosti nekih autora, što... I tako bih mogao do sutra.
Jedna od odlika većine filmova nastalih u ovoj zemlji jeste pokušaj postizanja žanra kao jake odrednice i u isto vreme identifikacije sa ostalim filmskim svetom. Koliko god se autori upinjali da „dobace“ do nekog od žanrova, toliko bi već nakon samog nagoveštaja, odustajali od njega, vraćajući se bespuću vanžanrovskog filma. I nije im za zameriti. „Srpska kinematografija“ je zaista postao izraz nemoći proizvodnje žanrovski čistog filma u razorenoj infrastrukturi nekada prilično jake „industrije“. Ne, nikada to nije bila industrija u pravom smislu reči ali je svakako mogla da se karakteriše kao ozbiljna manufaktura ili barem kao ozbiljna manufaktura hranjena od režima za režim, u isto vreme sposobna da taj režim zavara i iskoristi njegovu nepažnju da mu se suprotstavi.
Dakle traga se za žanrom u filmu u Srbiji. I traje to, sve do danas, kada je savetnik za kulturu predsednika Srbije, Radoslav Pavlović, odredio konačno postojanje srpskog žanra: “običan srpski antisrpski film”.
Voleo bih da ovaj gospodin ostane zabeležen u istoriji naše kinematografije, kao čovek koji je uspeo ono što nikome nije pošlo za rukom. Blago njemu, a kuku si ga meni i vama.
Proslava Milanskog edikta košta nas manje nego jedan “običan srpski antisrpski film”, kazao je danas na konferenciji za novinare Radoslav Pavlović, savetnik za kulturu predsednika Srbije.
Tanjug