"Ana Karenjina" nalazi se u lektiri za drugi razred srednje škole, dakle predviđeno je da je čitaju šesnaestogodišnjaci. Uopšte ne ulazeći u to da li i koliko klinci sad i čitaju lektiru, ili umesto toga odgledaju film ili ni toliko, pokušavam da raspetljam šta sam ja sa šesnaest godina mislila i na koji način sam razumela Anu. I odgovor je – ništa i nikako. Ana kroz svoju aferu sa Vronskim upoznaje strast, upoznaje sebe kao ženu.
******
Nova "Ana Karenjina" je apsolutni MUST SEE ove godine... Nikako ne propustiti! Iz sledećih razloga:
1. Uspešno leči nesanicu
2. Možete da naučite nekoliko korisnih reči francuskog jezika, kao što su: mamman, grand-mamman i merci.
3. Širi ugao posmatranja sedme umetnosti do neslućenih razmera. Pa tako veoma brzo filmove "Kristina-auto ubica" i "Žikina dinastija" posmatrate kao smisaona dela filmske umetnosti.
- Ovo je komentar sa FB jedne moje drugarice na novi film sa Kirom Najtli u ulozi Tolstojeve junakinje. Pre nekoliko meseci kod jedne druge drugarice vodila se rasprava o kastingu pomenutog filma, sa akcentom na ofingersku pojavu pomenute Kire koja bi trebalo da dočara omanju, punačku i crnku – Anu, onako kako je Bog i Tolstoj osmisliše. I dok sam ja vagala između ipak previše stare (mada i dalje jednako zanosne) Monike Beluči (i /ili Izabele Ađani) i odviše mlade Mile Kunis, potpuno sam zaboravila na ne tako davnašnju verziju sa Sofi Marso. Ovaj film iz 1997, čini mi se, ima neouporedivo bolji izbor junaka. Umesto ponuđenog derleta sa kovrdžicama u ulozi (proćelavog! i u najboljim godinama) grofa Vronskog našao se Šon Bin, dok Aninog postarijeg i antipatičnog muža igra upravo takav, a ne (aman-zaman) Džud Lou… U novoj verziji nemam primedbe jedino na izbor za ulogu Ljevina.
Pre nekoliko dana sasvim slučajno naletela sam na pomenuti film iz 1997. i odgledala ga taman onako napreskok kako inače gledam sve filmove od kad su me gusari brojno nadjačali. Film kao film.. ništa posebno, u sat i pedeset minuta stali su gotovo svi ključni moment romana, ali mesta za glumačke bravure tu nije bilo. Ono što su Sofi Marso i Šon Bin nesumnjivo uspeli jeste da prikažu strast. U pogledu, u pokretu, u dodiru. Fluid između njih čisto je seksualne prirode. I u romanu jednako. Jer Ana i Vronski započinju aferu ne poznajući se uopšte. Tu se ne može govoriti o ljubavi, samo o strasti.
Godinama unazad sam se pitala zašto je taj nesumnjivo veliki roman ostavio na mene takav utisak, tj. zašto nikako nisam uspevala da makar na trenutak prošetam njenim cipelama .. zašto mi je paralelna priča sa Ljevinom uvek izgledala važnija (a nesumnjivo je mnogo tolstoja u ljevinu) i razumljvija uprkos svim mogućim nejgovim slutnjam, bludnjama, umljenjima i dvoumljenjima, zašto nisam mogla nikako razumeti tu Anu… Sasvim sam dobro i pri prvom čitanju shvatala njen položaj, društvene okolnosti, do određene mere (koliko je to u tinejdžerskoj moći) čak i materinske emocije kojima je muž manipulisao, osećaj krivice i odbačenosti, sve… No, nikako nisam razumela njen odnos prema Vronskom, taj kao struna zategnuti odnos u kojem je svaka reč, svaki gest, pogled, osmeh, komentar, beznačajni detalj imao težinu konačnog.
Ana Karenjina nalazi se u lektiri za drugi razred srednje škole, dakle predviđeno je da je čitaju šesnaestogodišnjaci. Uopšte ne ulazeći u to da li i koliko klinci sad i čitaju lektiru, ili umesto toga odgledaju film ili ni toliko, pokušavam da raspetljam šta sam ja sa šesnaest godina mislila i na koji način sam razumela Anu. I odgovor je – ništa i nikako. Ana kroz svoju aferu sa Vronskim upoznaje strast, upoznaje sebe kao ženu. Do trenutka dok nije ostetila njegove ruke na svom telu, Ana je poznavala sebe kao majku, sestru, prijateljicu, suprugu, damu... ali ne kao ženu. Sa Vronskim ona upoznaje sebe na taj način i žestina te spoznaje određuje njen karakter do kraja romana. Jer to je ono što joj je nedostajalo da bude ličnost. Posle nesumnjivo teške borbe žena u njoj pobeđuje čak i majku, ono što je ona mislila da je njeno primarno (i jedino) biće. Malo je preterano očekivati od šesnaestogodišnjaka da ovo razumeju? Da razumeju da je jedna strastvena veza postala suština i jedina bitnost nečijeg života? Ana i Vronski osim te strasti nemaju ništa. Osim boravka u Italiji, koji je ipak samo izlet iz uobičajenih okolonosti, oni ne mogu živeti nikakav društveni život, ne mogu imati ništa zajedničko u spoljnom svetu. Sve što imaju je njihov međusobni odnos, odnos u čijoj je osnovi strast. Ili da ga prevedemo na rečnik novijeg doba – seks. Jasno je da je Ana tek sa Vronskim upoznala seks kao mogući izvor beskrajnog zadovoljstva, a ne kao dužnost. Da li je bio dobar? Seks mislim. Tolstoj nam ne govori mnogo o tome. Očekivano. Očigledno da jeste. Toliko dobar da je sve ostalo postalo nevažno. Mogu li šesnaestegodišnjaci to da razumeju? Teško. Kad imaš toliko godina, ako uopšte imaš ikakav seks, sigurno misliš da je dobar. Teško je pojmiti da se zbog toga kidaju veze, ostavljaju deca i skače pod voz. -Ma šta se prenemaže? (čujem odjek neke svoje rečenice iz tog doba).
Shodno tome Anu Karenjinu treba izbaciti iz lektire za srednju školu. Mnogo je. Umesto toga nešto sa čim klinci mogu da se sažive i da pokušaju da razumeju i da zaključe nešto o životu. Mi deca sa stanice Zoo?
A Tolstoja ostaviti nama ... u najboljim godinama. ;)