Evo, ponovo je period kad se intezivno slušaju vesti. Kad se čeka puni sat, dnevnici, kratke vesti, blic vesti. Dakle, period pune, velike neizvesnosti u kome je blokirano ono malo države što imamo, kad ne znamo šta će biti sutra, hoće li se Tadić po povratku iz Minhena, Koštunica po povratku iz Belanovice i Oliver Dulić po povratku sa Palića nešto dogovoriti, napraviti kakav kompromis, hoće li Boža konačno čuveno penkalo upotrebiti svrhovito. Hoće li Samardžić promeniti mišljenje oko sporazuma sa EU i konačno reći šta on to tako strašno sadrži što je protiv interesa građana Srbije. Hoće li konačno Boža Đelić ili Vuk Jeremić ili bilo ko iz DS-a stisnuti petlju i kazati građanima da u tome sporazumu ne piše ništa što njima ne ide u prilog. I drugih tema nema. Ima, zapravo, ali su one posledica ove atmosfere. To da se agresija okreće prema unutra i bacaju bombe na Merkator, to da stradavaju pekare vlasnika čija imena ne zvuče srpski, da se prekidaju izložbe, da postaje napeto do usijanja.
A, pre samo 6 dana, ovde na ovome blogu i širom Srbije išla je euforična priča kako Tadićeva pobeda donosi Srbiji olakšanje, zauzimanje normalnoga kursa, izlazak iz ofsajda, konačan nastavak integracija sa EU, osvajanje Evrope. Lepo je tako misliti, verovatno je i psihološki celishodno, čovek je biće vere i nade, ali bogami i biće promišljanja. Za one koji su promišljali da su predsednički izbori bili samo korak da se ništa ne promeni jer se u ovoj zemlji zna vladar, te da Tadić nema jasnu ideju šta bi uradio da je dobio i 3 miliona glasova i kako bi otkačio ovo dodatno "zaglavljivanje" Srbije u čistom političkom "neumu i nerazumu".
Ono što su pozitivno doneli ti izbori jeste dragocena i proverena činjenica da u Srbiji ipak više od polovine stanovništva hoće EU. I da nije do građana. Ti ljudi ne smeju danas biti izigrani nikakvim trulim kompromisom tipa "neka vlada taljiga dalje". Jer ko će ih izvesti na neke druge izbore koji mogu biti "istorijski". To znači da DS ne sme ostaviti Koštunicu i Velju da vladaju Srbijom sa tri - četiri procenta podrške, vodeći nas pravo u pakao, pa u ma kakve političke rizike ušli. Dakle, ovo što se događa niko više ne može zvati "stabilnošću" i tu tražiti razloge za politički mazohizam.
Sinoć sam SMS-om dobio poruku i najavu izvesnih protestnih okupljanja. Po tome odakle je poruka došla čini se da to priprema DS. Da li je to najava da su ovaj put zaista spremni da nešto urade? Iako je moja vera u njihovu politiku davno nestala, ovaj put ću izaći da vidim šta je to, pa bar me sve skupa razočaralo.
Hajde baš da vidimo...