Kao i u svemu, Srbija kasni i sa rehabilitacijama žrtava komunističkih zločina, pa je to ne samo moda već i prioritet, a na svetsku ekonomsku krizu ionako ne možemo uticati.
Zajednička ideološka platforma revizije istorije i rehabilitacija u Sloveniji, Hrvatskoh, Srbiji, BiH, Kosovu je da su tokom i neposredno nakon drugog svetskog rata partizani- komunisti - zločinci iz isključivo ideoloških razloga i borbe za vlast maltretirali, uništavali i činili strašne zločine nad pripadnicima svega što je imalo nacionalni i antikomunistički karakter . Komunistički teror okomio se naročito na „nacionalne humanitarne pokreta i organizacije“: ustaše, četnike, belogardejce, plavogardejce, crnokošuljaše, ljotićevce, nedićevce, baliste, handžardivizijaše, muslimanske milicije, pa razne Šicere i hortijevce po Vojvodini...
Juče je u Novom Pazaru u prisustvu ministra efendije Ugljanina otkrivena spomen poloča Aćif Efendiji kao još jednoj „žrtvi komunističkih zločina“ u Srbiji. Valjda je to u duhu opšteg trenda rehabilitacija žrtava komunista, pa kud svi Turci tu i mali mujo. Ako oni mogu da otkrivaju spomenike tamo nekim i proglašavaju ih svecima, kontaju da mogu i oni svojima iako ga nisu uspeli ubaciti u program državne komisije, a možda će u Radoševu seriju.
Najavljeno da će minister Vučić pozvati na raport ministra Sulju i da će se to pitanje pokrenuti na vladi.Baš me interesuje, s obzirom na lik i delo Efendije ,kakav će stav zauzeti vlada Srbije .
U svakom slučaju, mislim da je vreme da se konačno na državnom nivou zauzme stav o odnosu države Srbije prema ideologijama i politikama koje su imale za cilj međunacionalne sukobe, a i opet bi.
Revizije i rehabilitacije su postale teme od prioritetnog srpskog nacionalnog značaja- narod mora biti duhovno očišćen, i nacionalno i pravoslavno prosvećen. Polazeći od toga da su za nesreću Srbije krivi svi drugi, nađen je neko ko je zapravo najkrivlji i sa kim se može obračunati, a to je komunizam. Tako se uporedo da „demokratskim promenama“ otpočelo sa navodnom „dekomunjarizacijom“, valjda u ubeđenju da će tako povećati izgubljeni ugled kod Zapada.
Bez obzira na sukobe na prostorima bivše SFRJ, svi su jedinstveni u osudi komunističkih zločina i rehabilitaciji „nevinih žrtava“.Formirane su vladine komisije, angažovani istoričari i istorijski instituti, uspostavljena saradnja u cilju razmene podataka , iskustava i operativnijeg rada između tih misionara iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, BiH.Ono što ih ujedinjuje je da dokažu kako su partizani zločinci a svi ostali anđeli. Visoki intelekltualci i državni činovnici se lepo dogovorili da ostave po strani međusobne sitnice i razlike, pa i događaje tokom ratova 90-ih, čak i da nije prioritetnije da se utvrde tačni gubici iz tih ratova i pronađu nestali.A obrazloženja i izgovori su im isti, prepisano, prekopirano.
Ako znamo da je razbuktavanje sukoba u bivšoj nam domovini počelo upravo antikomunističkom histerijom i rehabilitacijama i slavljenjem svih onih koji su bili protiv NOP i partizana. Oko toga su imali opšti konsenzus i tako se rehabilitovaše sve ustaše, četnici svih frakcija, muslimanske milicije, handžarlije i balisti te svi postaše nacionalni borci za svoje nacije i otpočeše drugo poluvreme 2.svetskog rata. Rezultat znamo svi- narod je opet nastradao, stotine hiljada izgubilo živote a milioni izbegli i raseljeni i sve to uz još monstruoznije zločine od onih u prvom poluvremenu.
Osim ogromnih žrtava i rastura države nikakvih civilizacijskih rezultata nema, ali ima i dalje onih koji bi da ipak odigraju majstoricu.
S obzirom na višenacionalnu strukturu Srbije i evidentne povremene ekscese, postavlja se pitanje da li je vlada Srbije svesna kojoj se opasnosti izlaže narod i država tolerantnim odnosom prema rehabilitacijama nacional-šovinističkih politika i njihovih vođa.
Nisu li to upravo oni što uporno kroz medije proturaju kako Srbiji preti nova opasnost koja će biti izazvana u Sandžaku i Vojvodini, nisu li upravo oni ti koji podgrevaju istorijske antagonizme tako što nisu spremni da osude zločince iz svojih redova, već ih zbog nekog šovinističko-nacionalističkog kvazinacionalnog ponosa rehabilituju a pod izgovorom antikomunizma.
Pa zar nije moguće jednostavno reći da nismo odavno komunistička ni socijalistička država i da nismo na pozicijama te ideologije već moderne evropske demokratije i da upravo zbog toga stojimo na pozicijama demokratskog antifašizma i kao što je to uradila Nemačka distanciramo se od svih onih koji su, bez obzira na razloge, sarađivali sa okupatorom, i njihovom rehabilitacijom da dovodimo u pitanje antifašističke vrednosti.
Dakle, ne dozvoliti rehabilitaciju onih koji su se tokom rata tamanili na verskoj i etničkoj osnovi jer su takvi i dalje opasni i biće uvek opasni za Srbiju, pogotovo ako se mladima predstavljaju kao neki borci za nacionalnu stvar. Ovo nema nikakve veze sa legitimnim pravom da se preispitaju sve presude i pojedinačno svako ima pravo da traži rehabilitaciju nevino ili prestrogo osuđenih ali nikako i rehabilitaciju politike i ideologije zločina.
I nije onda ni čudo što je po istraživanjima upravo kod mladih zabrinjavajući stepen nacionalizma i etničke distance. I kada se tome doda stalno podgrevanje preko raznih patriotskih i navijačkih grupa, a njihovo tolerisanje od strane države, eto opet belaja.