Način na koji se na prostorima bivše SFRJ tumači bliža i dalja istorija više podseća na moralno-političke pripreme za nove obračune I ratove nego na pomirenje po ugledu , recimo na Skandinavce. Glavni problem je nedostatak ljudskosti I hrabrosti da se priznaju i greške pa i zločini svoje strane već se uvek pokuša za sve apsolutno okriviti drugi, a mi smo anđeli.
Dva ilustrativna primera za ovo su nedavni tekst Viktora Ivančića u kome neka učiteljica Smilja pokušava objasniti deci domovinski rat pa se upetlja da je ni Sonja Biserko ne bi shvatila a kamoli deca.
Drugi primer je kako je vladina kancelarija za KiM pripremila nastavni material o pogrom Srba 2004.godine. Težište I jedne I druge priče nije na objašnjenju onoga šta se I kako desilo već raspirivanje mržnje prema Srbima odnosno Albancima.
Pa evo tih priča:
1.- Domovinski odgoj
“Ona učiteljica Smilja je stala isprid ploče i rekla je: „Dico, danas ćemo učit o domovinskom ratu! Moran odma na početku izrazit ushit, sriću i zadovoljstvo šta je to ušlo u nastavni plan i program trećaša! Nikad nije previše rano da mi ka ponosni Hrvati usvojimo to gradivo!“ Onda je uča pljesnila sa rukama i pitala je: „Jel možda neko od vas zna šta je to bija domovinski rat?“ Svi rulja u razredu su šutili i vrtili su sa glavušama kao da nemaju blage. Uča je pitala: „Šta? Baš niko?“ Onda sam ja dignijo ruku. Uča je rekla: „Izvoli Robi!“ Ja sam rekao: „Jel to bija rat di su naši uz pomoć saveznika satrali Njemce i ustaše?“Učiteljica Smilja je mene blido pogledala. Onda je ona stavila ruke na kukove i pitala je: „A molinte lipo, od koga si to čuja?“ Ja sam rekao: „Od mog dida sa Šolte!“ Uča je rekla: „E pa dida ti se malo zajeba, mladiću! Biće čovik ostarija, pa je mrvicu propuva!“ Ja sam rekao: „Sori, učiteljice, al moj dida nije propuva!“ Uča je rekla: „Okej, ako nije propuva, onda je mislija na neki drugi rat!“ Ja sam pitao: „Na koji drugi rat?“ Uča Smilja je rekla: „Na drugi svjecki rat! Ti je rat bija prije domovinskog rata!“ Ja sam pitao: „Pa koga su onda naši satrali u domovinskom ratu?“ Uča je rekla: „Satrali su Srbe i četnike!“ Ja sam pitao: „A ko su nam bili saveznici?“ Uča je rekla: „Njemci i ustaše!“
Ja sam zblantao se u uču Smilju sa lakšom zbunjozom. Samo onda je moj drug Dino rekao: „Čekajte malo, učiteljice, zar oni već nisu bili satrani u drugom svjeckom ratu?“ Onda je onaj Kane Šteta rekao: „E stvarno, jebate! Ako su naši satrali Njemce i ustaše u drugom svjeckom ratu, a posli toga je doša domovinski rat, kako su ih onda mogli imat za saveznike?“ Ona tuljanica Niveska je uletila: „Možda ih nisu satrali sve! Nego su neke satrali, a neke su ostavili da in posli budu saveznici!“ Ona Nela Svinjogojstvo je pitala: „Kako su birali koje će satrat, a koje će ostavit za saveznike?“ Onaj Rino Sajla je rekao: „Možda su in dali igrat na par-dišpar?“
Učiteljica Smilja je dvaput pljesnila sa rukama i rekla je: „Dico, molinvas lipo nemojte konplicirat život! Ovo je tribalo bit jednostavno gradivo, da skužimo ko je agresor a ko žrtva, a ne da sad tu idemo do stoljeća sedmog…“ Samo onda je ona balibanica Lidija uletila: „A di su onda bili Srbi i četnici?“ Uča je pitala: „Kad?“ Balibanica Lidija je rekla: „Pa u drugom svjeckom ratu!“ Uča Smilja je počeškala se po bradi i malo je dumala. Onda je ona rekla: „Četnici su bili skupa sa Njemcima i ustašama! A Srbi su bili skupa sa našim Hrvatima, znači protiv Njemaca, ustaša i četnika!“ Onda je mala Teica pitala: „Zašto onda moja mama govori da su mog dida u domovinskom ratu uhapsili Taljani?“
Učiteljica Smilja je okrenila se prema njoj i rekla je: „Teice, dušo, didu ti nikako Taljani nisu mogli uhapsit u domovinskom ratu! Možda su ga jedino mogli uhapsit u drugom svjeckom ratu!“ Kane Šteta je pitao: „A jesul Taljani bili Njemci, ustaše ili četnici?“ Uča Smilja je podviknila: „Taljani su bili Taljani! Samo su bili u kompi sa Njemcima, ustašama i četnicima! A to znači protiv Hrvata i Srba!“ Ona pederica Sandra je pitala: „A jesul onda posli u domovinskom ratu bili u kompi sa Hrvatima i Srbima?“ Moj drug Dino je njoj rekao: „A glupa si ka tava, Sandra! Kako će bit u kompi sa Hrvatima i Srbima ako su Hrvati bili protiv Srba!“ Pederica Sandra je pitala: „Kad?“ Dino je rekao: „Pa u domovinskom ratu!“ Kane Šteta rekao: „Možda je po Taljana išlo sa Srbima, a po sa Hrvatima!“ Nela Svinjogojstvo je pitala: „Kako su birali koji će sa kojima? Jesul igrali na par-dišpar?“
Uča Smilja je zveknila sa dnevnikom po klupi i viknila je: „Jel više bilo dosta?!“ Ja sam njoj rekao: „Ovo gradivo je zapopizdit teško, učiteljice! Ja ne kužim ništa živo!“ Uča je dreknila: „Zato šta smo sve zakonplicirali sa tvojin didom i drugim svjeckim ratom! Odsad se držimo samo domovinskog rata i gotovo! Jel to svima jasno?!“ Mi smo svi u razredu umirili se i začepili smo labrnje. Uča je podviknila: „I da se više uopće ne spominju Taljani i Njemci, pošto su to sad naši dragi turisti! Jel i to jasno?“ Mi smo svi šutili i klimali smo sa glavušicama. Uča je rekla: „Okej! Znači, vratimo se na početak! U domovinskom ratu su Srbi i četnici išli okupirat našu zemlju, a onda su…“ Dino je uletijo: „…a onda su ih Hrvati i ustaše satrali! Jel tako?“
Učiteljica Smilja je značajski se okrenila prema njemu. Ona je zarežala: „Otprilike!“ Ja sam uletijo: „Za razliku od drugog svjeckog rata, di su Hrvati i Srbi satrali četnike i ustaše! Jel tako?“ Uča je značajski zapiljila se prema meni i zarežala je: „Otprilike!“ Onda je Dino uletijo: „Šta znači da će u sljedećem ratu Hrvati i četnici satrat Srbe i ustaše!“ Uča je iskobečila oči i zinila je sa ustima. Onda je tuljanica Niveska rekla: „A zašto Hrvati uvik moraju pobjedit? Možda će baš Srbi i ustaše satrat Hrvate i četnike!“ Samo uča je na nju arlauknila: „Niveska, kakvo je to nedomoljubno ponašanje?! Za koga ti navijaš? Neću da čujen takve stvari u ovom razredu!“
Tuljanica Niveska je u roku odma zablindirala gubicu. Moj drug Dino se mrgaški smjehuckao. Učiteljica Smilja je naperila kažimprst prema njemu i rekla je: „A ti se, pametnjakoviću, ne keseri! Otkud tebi pravo da govoriš da će bit novog rata? Je li, klipsone?!“ Dino je raširijo ruke i rekao je: „Pa ubra san da je to princip lige prvaka! Igra svak protiv svakoga i na kraju se zbroje punti!“ Ja sam rekao: „Naravska stvar! A nemoš prekinit natjecanje napola!“ Uča je podviknila: „E pa slušajte me dobro, papani, to van je malo degenerična logika! Prvo i prvo, više nikad ne smi bit rata! A drugo i drugo, ako ga i bude, onda je turbo nemoguća kombinacija da Hrvati skupa sa četnicima ratuju protiv Srba i ustaša! Gotova priča!“ Onda sam ja rekao: „A zašto onda na Šolti mom didi ka Hrvatu jebu četničku mater?“ Uča je zableušila se u mene sa težim ošamutom. Ekipa u razredu su isto gledali sa čudilom. Ja sam rekao: „I to samo zato šta je bija u partizanima!“
Onda je Rino Sajla pitao: „Ko su sad partizani, jebate noj?“ Kane Šteta je rekao: „Nikad čuja!“ Nela Svinjogojstvo je rekla: „Biće neki turisti, ka Njemci i Taljani!“ Učiteljica Smilja je i dalje stajala ukipana isprid ploče sa namušenom facom. Onda je balibanica Lidija nju pitala: „Stvarno, učiteljice, a ko su bili partizani?“ Uča je gledala koljački prema meni i podviknila je: „Jel vidiš sad šta si napravija, debilu? Jesmol mi na ovom satu tribali govorit o domovinskom ratu il o partizanima?“ Ja sam rekao: „Moj dida kaže da su partizani bili odlučujući faktor u domovinskom ratu!“ Uča se napečila: „A po čemu to, majketi?“ Ja sam rekao: „Po tome šta su nedostajali!“
Ovako bolesne učitelljice i učitelji mogu samo da štete i prošire bolest na one kojima pričaju, mada je simpatično kako su je deca izvozala.
2.- Drugi priča dešava se kod nas.
Naime, ministar prosvete Jovanović poslao je pismo svim osnovnim i srednjim školama u kome je zahtevao da se prvi školski čas 17. marta posveti – kako stoji u pismu – pogromu Srba na Kosovu i Metohiji iz 2004. godine.
Tekstualni i video material za čas je sastavila Vladina kancelarija za Kosovo i Metohiju.
Evo samo nekih delova koji ilustruju kako i u Vladinoj kancelariji sede razne priučene učiteljice Smilje.
“Osnovni podstrekač loših srpsko-albanskih odnosa jeste pretenzija Albanaca da ovladaju srpskim životnim i nacionalnim prostorom na Kosovu i Metohiji. Posle Velikog austrijsko-turskog rata krajem 17. veka dolazi do masovne kolonizacije albanskih plemena praćene represalijama i zločina prema hrišćanskom narodu. Nepodnošljivi uslovi života prisilili su značajan broj Srba na egzodus poznat kao Velika seoba Srba 1690. godine. Iste ili slične nesreće pratile su srpski narod na Kosovu i Metohiji sve do najnovijeg progona Srba 1999. godine, nažalost, u prisustvu međunarodnih vojnih i civilnih vlasti. Ako je pustonosni turski pohod otvorio granicu albanskim useljenicima, onda će ratni događaji 1999. godine biti odlučujuća faza varvarskog pustošenja srpske supstance u središtu srpske državnosti i kulture razvijane od Srednjeg veka do danas. Uravo, pred očima međunarodnih institucija uništeno je preko 150 spomenika kulture srpske provenijencije.
Kratka ocena karaktera srpsko-albanskih odnosa sigurno neće zadovoljiti sve one koji su zainteresovani za dublje i objektivnije sagledavanje ovog izuzetno komplesnog pitanja. Zato ukazujemo na bogatu izvornu građu, odnosno, brojne naučne publikacije kako domaćih tako i inostranih autora. Takođe, u korisnu literaturu ubrajamo i izveštaje putopisaca koji na osnovu neposrednih saznanja donose svoja zapažanja i ocene o mnogim događajima od značaja za sveobuhvatnije razumevanje ne samo srpsko-albanskih odnosa, već i širih političkih procesa koji su se neminovno reflektovali na srpsko-albanske odnose sa svim negativnim posledicama.
Posebnu pažnju želimo da usmerimo na one političke procese na Kosovu i Metohiji koji su obeležili drugu polovinu 20. i početak 21. veka čiji smo savremenici i neposredni svedoci. Reč je o kontinuitetu politizacije međunacionalnih odnosa sve u cilju pozicioniranja albanizovane političke oligarhije na Kosovu i Metohiji prema institucijama tadašnje Savezne države Jugoslavije, posebno prema institucijama Republike Srbije u čijem sastavu je Pokrajina Kosovo i Metohija. Stalnim naglašavanjem navodne obespravljenosti Albanaca u Jugoslaviji, odnosno u Srbiji, a u čemu su pojedine inostrane vlade videle svoj interes i potpomogle internacionalizaciju albanskog pitanja, utrt je put satanizaciji srpskog naroda i tako je u svet odlazila crno bela slika o međunacionalnom sukobu na Kosovu i Metohiji.
Zašto insistiramo na objektivnom sagledavanju i predstavljanju političkih procesa na Kosovu i Metohiji, posebno, u vremenu čiji smo savremenici? Pre svaga, zato što su ti događaji deo naših života, događaji koji su ostavili traumatične i trajne posledice kako na pojedince i porodice, tako i na sveukupno stanje srpskog naroda, posebno na prostoru Kosova i Metohije.
Stiče se utisak da međunarodna i domaća naučna i šira javnost još nisu spremne da demistifikuju učinke diktature Josipa Broza koja je pod geslom „bratstva i jedinstva“ u ondašnjoj Jugoslaviji u institucionalnom i ustavnopravnom smislu, svela državnost Srbije na nivo posmatrača bez prava glasa. Ilustrativan primer je činjenica da je Pokrajinska skupština imala mogućnost uticaja na odluke Skupštine Srbije, dok Skupština Republike Srbije nije imala nikakav političko-pravni instrument da utiče ili ospori bilo koju odluku Skupštine Kosova i Metohije. Takva anahrona politička stvarnost omogućila je majorizaciju albanske većine nad srpskim narodom i drugim etničkim zajednicama i uz primenu tzv. nacionalnog ključa koji se kretao do 9:1 u korist Albanaca, ubrzala je proces albanizacije života na Kosovu i Metohiji. U stvorenom političkom ambijentu u kojem je velikoalbanski separatistički pokret izašao iz ilegale i stupio na političku scenu 1968. godine, došlo je do uvećanja skale pritisaka na Srbe. Posledice su se odražavale na masovna iseljavanja s Kosova i Metohije, uništavanja spomeničkog nasleđa i rušenje nadgrobnih spomenika i drugih obeležja. Dalje, usledilo je potiskivanje srpskog jezika i pisma iz službene upotrebe, kao i preimenovanje geografskih naziva i toponima. Čak ni ravnopravan status srpskog i albanskog jezika nije bio moguć. Uklanjajući dosledno simbole države Jugoslavije, odnosno Republike Srbije, u upotrebu su uvedena državna obeležje susedne države Albanije.
Napred izneto činjenično stanje je proverljivo. Ne čini li se logičnim da matična država zaštiti ustavnopravni poredak i sigurnost svih svojih građana na Kosovu i Metohiji, a što se i dogodilo 1989. godine. Međutim, velikoalbanski separatistički pokret nije ustuknuo, niti odustao od ideje velike Albanije. Zato će posle 1989. godine sistematski progon Srba zameniti strategijom stvaranja paralelnih albanskih institucija vlasti. Tada već internacionalizovano „albansko pitanje na Kosovu i Metohiji“ išlo je u prilog novonastalim političko-bezbedenosnim okolnostima za koje je dobijena podrška određenih međunarodnih političkih i vojnih centara moći. Strateški interesi su odneli prevagu nad međunarodnim pravom i ratni sukob je bio neizbežan. Danas vidimo da opcija rata nije donela pravično rešenje viševekovnog srpsko-albanskog konflikta. Dalje korišćenje dvojnih standarda uticajnih međunarodnih faktora i zadržavanje crno-bele slike u javnosti, redovno na štetu srpske strane, ne samo da nije održivo rešenje, već je ponižavajuće i onespokojavajuće za sve ljude koji demokratiju i pravdu doživljavaju kao najviše dostignuće civilizovanog sveta.”
Ozbiljni ljudi bi trebalo da se zapitaju i zabrinu dokle će im razne napaljene Smiljke trovati decu mržnjom i da li zaista želimo da nam deca u unuci žive u miru kao Skandinavci ili ih ovakvim postupcima pripremaju za novi rat , samo čekaju povod.
Mislim da onu hrvatsku učiteljicu ne bi razumela ni Sonja Biserko, kao što mnogi koji znaju istoru ne bi razumeli ovu našu mudru kancelariju. Pogotovo kako nam nije odgovaralo da u predsedništvu SFRJ budu dva člana iz pokrajina, a onda nam je odgovaralo kada je predsedništvo na čelu sa Jovićem i dva člana iz razvlašćenih pokrajina i jednim Crnogorcem tvrdi kako predsedništvo SFRJ funkcioniše legitimno.
E da je autor hteo da bude i malo korektan onda bi rekao das u Srbi na Kosovu ipak bili najbezbedniji i das u odnosi među dva naroda bili sa najmanje ekscesa jedino ta vreme Titove Jugoslavije, za razliku od vremena posle balkanskih ratova i za vreme Kraljevine Jugoslavije.
Kraju to što stavovi koji se serviraju deci potpuno odudaraju od pregovaračkog procesa o normalizaciji odnosa sa kosovom u kome učestvuje i vladina kancelarija.
A nastup one hrvatske učiteljice Smilje može poslužiti kao dokaz genocida nad Srbima u Hrvatskoj jer upravo ona to propagira i opravdava.
I na kraju, u pravu je onaj mali što citira svoga dedu da su partizani bili odlučujući faktor u domovinskom ratu, a i na Kosovu „Po tome šta su nedostajali!“