Gost na mom blogu je gospodin Dejan Ilić, fudbalski trener koji živi i radi u Valjadolidu - Španija, zemlji fudbala. Iz prve ruke možemo čuti šta to muči fudbalsku Španiju..
Štrajk!
Ono što se činilo nemogućim, obistinilo se. U Španiji, zemlji osvajača “Zlatnje boginje” sa poslednjeg Svetskog Kupa u fudbalu, lopta je, makar ovog vikenda prestala da se kotrlja. Tačnije nije ni počela, jer je početak prvenstva, zakazan za 21. Avgust, otkazan tj odložen. Mučni pregovori sindikata igrača ( Asocion Futbolistas Españoles - AFE ) i predstavnika Lige ( Liga de Futbol Profesional - LFP ) nisu dali rezultat i otpočelo se sa štrajkom. Za sada, otkazano je prvo kolo. Igrači ne samo da odbijaju da igraju, nego odbijaju i da treniraju i to 19., 20., 21. I 22.avgusta, dakle 4 dana uzastopce.
AFE najavljuje borbu do ispunjenja svih zahteva, a LFP potpuno odbacuje mogućnost da uopšte razmatra neke od njih. I jedna i druga strana opisuju nastup suprotne strane kao veoma tvrd i rigidan.
Koji su to zahtevi koje zahteva sindikat igrača AFE?
Pre svega da se ukine primena “Ley concursal” u fudbalu ( kasnije o tome ). Zatim da se igračima redovno isplaćuju plate, odnosno da igrač kome tri meseca zaredom nije isplaćena plata, automatski postaje “slobodan igrač”, tj može da napusti klub bez obeštećenja. I na kraju, da klubovi osnuju fond iz koga bi se plaćalo igračima prema kojima klubovi ne ispunjavaju obaveze. LFP potpuno odbacuje formiranje fonda, jer klubovi ne žele da plaćaju i svojima i tuđima, tj da indirektno pomažu klubove koji duguju novac.
Da bi se razumela dubina problema, potrebno je vratiti se u sezonu 1994-95., kada je LFP, zbog neisplaćenih plata igračima, preselila Sevilju i Celtu iz prve u 2b ligu. Ta odluka je izazvala gnev navijača ovih klubova, koji su danima protestvovali na ulicama, tražeći da se odluka povuče i da Sevilja i Celta, klubovi sa velikom tradicijom, nastave da se takmiče u prvoj ligi, što su svojim rezultatima i zaslužili. Nakon ozbiljnih pritisaka od strane uprava gradova Sevilje i Viga, kao i pokrajina Andaluzije i Galicije, LFP je konačno popustila i povukla svoju odluku, tako da će sledeća sezona, 1995-96., ostati zabeležena kao sezona u kojoj se u prvoj ligi takmičilo čak 22 ekipe, umesto uobičajenih 18. Pravda je, bar iz ugla navijača, zadovoljena, ali su posledice ostale. Mnogi klubovi, suočeni sa preseljenjem u niži rang ( propis LFP kaže da ukoliko klub nije u mogućnosti da isplati sva svoja dugovanja iz prethodne sezone do 31.jula tekuće godine, automatski se spušta dve ranga niže ), su se sa pravom pozivali na presedan sa Seviljom i Celtom.
Fudbal je, posebno u Španiji, mnogo vise od same igre, ali i još mnogo više od obične privredne delatnosti kao što je, recimo, proizvodnja keksa ili nameštaja. Međutim, kako su se zakoni tržišta menjali, tako se, u fudbalskim sporovima, sve češće primenjivala praksa iz privrede.
“Ley concursal” ili zakon koji firmama koje proglase bankrot, pomaže da ponovo “stanu na svoje noge”, počinje da se primenjuje i u fudbalu od 2004. godine, kada se FK Las Palmas prvi put pozvao na njega. Po tom zakonu, država Španija, uvodi meru prinudne uprave u firme koje su u bankrotu sa prioritetnim zadatkom da se nastavi sa privrednom delatnošću, pre svega uz strogu kontrolu troškova. Pošto se firma oporavi, sledi vraćanje dugova. Zakon počinje obilato da se primenjuje i desetine klubova zahvaljujući njemu, uspeva da opstane i ostane, tj uspeva da izbegne selidbu u niži rang iako po propisima LFP, to mora da se desi. Ley concursal je, a to pravnici umeju bolje da objasne, zakon koji je iznad propisa LFP i onog trenutka kada se klub pozove na njega, prestaju da važe propisi LFP.
U Španiji postoji izreka: “ Echa la Ley, echa la trampa.”, odnosno “ Gde postoji zakon, postoji i rupa ( bukvalno, trampa = prevara ), pa sve više i više i sve češće i češće, klubovi zloupotrebljavaju ovaj propis i planski ulaze u dugove da bi u jednom momentu proglasili bankrot i pozovu se na Ley concursal. Tada država postavi administratora, koji kontroliše troškove, ali ne sprečava dalju deltatnost kluba, naprotiv, pomaže je tako što zajedno sa starim rukovodstvom koje je i dovelo do bankrota, dovodi nove igrače i potpisuje nove ugovore ( jer je to način na koji može da se ponovo oživi “privredna delatnost”, odnosno ostvare rezultati koji će pomoći klubu da iziđe iz problema ). Stari dugovi se rešavaju tako što se igrači dovedu u situaciju “uzmi ili ostavi”, tj ponudi im višestruko smanjenje duga sa jedne strane, ili dugo suđenje sa neizvesnim krajem, jer na kraju klub ipak može potpuno da se ugasi, a tada se dugovi, naravno, brišu. Bojeći se da će ostati bez ičega, igrači obično prihvate “nepristojnu” ponudu i klub se relativno lako i relativno brzo reši dugova. Na taj način oštećeni su igrači i treneri, ponekad i za milionske evro iznose,ali i drugi klubovi od kojih su kupovani ti isti igrači, ponekad i za iznose od vise desetina miliona evra. I sve bude po zakonu. Iza kluba stoji država sa svojom administracijom i dodao bih, dobrom namerom, a staro rukovodstvo koje se ponaša kao da se ništa nije desilo, nastavlja da radi, često na isti način. Postoje klubovi, na primer Hercules iz Alicantea, koji se u poslednjoj deceniji čak tri puta pozivao na Ley concursal i tri puta uspevao da se izvuče “samo” sa državnim administratorom. Koliko je para nestalo u pukotinama izazvanih ovakvim potresima, teško se može precizno utvrditi, ali sigurno je brojka jako velika.
Primena Ley concursal u fudbalu je, dakle, glavni “kamen spoticanja” zbog koga igrači prve i druge lige ovih dana štrajkuju. Pokušavaju da se zaštite od pohlepe raznoraznih mešetara. Pokušavaju da dobiju ono što im je garantovano ugovorom.
Naravno, postoji I druga strana, a to su klubovi, pre svih oni koji plaćaju redovno. Njihovi argumenti su isto tako jasni. Manje od 20% igrača ima problema sa dugovanjima, to je manjina i oni, uredne platiše, neće da budu taoci manjine, a pogotovo ne onih koji su i doveli do ovoga: raznoraznih predsednika, menadžera, finansijera, direktora klubova. Fond ih pogotovo iritira, jer ga oni shvataju kao način da se pomažu oni koji varaju igrače koristeći rupe u zakonu.
Celu situaciju dodatno komplikuju kvalifikacije za Evro kupove koje igraju Villareal, Sevilla, Athletic Bilbao I Athletico Madrid i netreniranje od četiri uzastopna dana bilo bi katastrofalno po njih. Na primer FK Villareal, je u sredu 17.08.izgubio prvu utakmicu kvalifikacija za Ligu Sapmiona od danskog Odensea, rezultatom 1-0. Svojom igrom ipak je pokazao da je veliki favorit u revanšu koji se igra već u utorak, međutim, ukoliko ne bi trenirali u petak, subotu, nedelju i ponedeljak, a šta traži sindikat igrača AFE, skoro da ne postoje šanse da se kvalifikuju. Time gube, kako se procenjuje, oko 25 miliona evra. Njihov predsednik je svaki dan u medijima pozivajući na razum, pogotovo kad je u pitanju njegov klub, jer on godinama redovno plaća sve svoje obaveze prema igračima I trenerima.
U celoj ovoj zbrci postoji i treća strana koja mudro ćuti, ali koje će, veoma je izvesno, najviše profitirati. Naime, televizija već godinama pokušava da privoli klubove da se utakmice igraju i tokom Božićnih praznika, kao recimo u Engleskoj, jer je tada veoma visoka gledanost, ali to do sada nisu uspevali. Ovim štrajkom, prvo, odloženo kolo će se, već je odlučeno, igrati 27/28.decembra, dakle tokom Božićnih praznika. Teoretičari zavere, kao argument navode i to, da će se zahvaljujući televiziji, ove godine prvi put, desiti nezamislivo. Neke utakmice španskog prvenstva će se igrati u prepodnevnim terminima, a sve zbog velikog i važnog tržišta na dalekom istoku, gde je španski fudbal veoma popularan. Zbog vremenske razlike, Kinezi I Japanci ne mogu da gledaju utakmice koje se igraju u uobičajeno vreme, već im je potrebna promena termina. Dakle televizija je pokazala da ima veliku moć, toliku da Real ili Barcelona zbog TV prenosa koji Kinezi I Japanci debelo plaćaju, počinju svoje utakmice u 11 ili 12h prepodne. Zašto onda ne bi imala moć da svojim uticajem odloži početak prvenstva za nedelju ili dve dana.
Upućeni tvrde i to, da je sindikat igrača AFE, samo hteo da pokaže da ima moć da zaustavi fudbal u Španiji, pogotovo zato što su nakon izbora prošle godine, došli mladi i agilni ljudi na čelu sa agilnim Luisom Rubialesom ( bivšim igračem Levantea, za koga zlobnici pričaju kako je svojevremeno bio umešan u neku aferu nameštanja utakmica ), smenivši “savet staraca” koji je decenijama vladao sindikatom bez ikakvih konkretnih akcija. U prvoj godini svoje vladavine sindikatom, uspeli su da udare vruć šamar LFP i sebe promovišu kao ozbiljnu političku pretnju u budućnosti.
Na sreću, fudbal će se, sasvim izvesno, sledeće ili one tamo nedelje, iz sudnice, preseliti na stadione gde mu je i mesto. Tražiće se karta vise, deliće se autogrami, navijaće se, radovati i tugovati. Igrači će demonstrirati veštinu koja nas ponekad ostavlja bez daha, ponekad razljuti, ponekad nasmeje, ali će samo retki znati da se igra nastavlja i kad se reflektori pogase, kad se skinu kopačke i dresovi. Za mnoge tek tad počinje borba, borba za sopstvenu egzistenciju u kojoj protiv sebe imaju protivnika daleko moćnijeg od njih samih. Teren na koji tada izlaze, za njih je nepoznat, mračan, tajanstven. Na tom terenu ih je lako pobediti. Na tom terenu, nema publike, nema sudija, nema čak ni lopte. Faulovi su sastavni deo igre, a oni sa ledja su neizbežni i ne kažnjavaju se. Zbunjeni, tražiće pomoć, podršku, ali umesto saigrača, pojaviće se menadžeri, advokati, raznorazni savetnici, neki dobronamerni, neki ne. Majstori tada postaju učenici, a učenici, uvek će ostati samo učenici. Bar dok se reflektori ponovo ne upale.