Od kada je ostvarila samostalnost, Crna Gora ekspresno ide ka EU. Nije mi poznato da je neka tranzicijska zemlja išla brže. Samo četiri godine je trebalo da se od studije izvodljivosti stigne do kandidature i početka pregovora.
Da je ostala sa Srbijom, put Crne Gore bi bio isto ono političko batrganje koje gledamo u svojoj zemlji.
U čemu je to Crna Gora bila zrelija od Srbije, i u čemu je njena politička elita napravila odlučujući iskorak?
Prelomljeno je 1997. godine kad je Milo Đukanović video da ga zajednički nastup sa Srbijom ne vodi nigde, i odlučio da politici Slobodana Miloševića kaže - "adio". Nije bilo lako izaći iz tog "zagrljaja", ali je njemu uspelo. Pobedom na predsedničkim izborima te godine, on je trasirao novi crnogorski put. Trebalo mu je skoro 9 godina da izbori nezavisnost, a izborio ju je na veličanstven način, pristajući da igra u trci gde je protivnička strana imala prednost od petinu staze.
Potom je jasno i glasno kazao šta hoće i koja je to njegova vizija Crne Gore. Bez femkanja i okolišavanja. Put je bio jasan. Ulazak u NATO i EU. Razvoj regionalne saradnje, uspostava najboljih odnosa sa susedima, usvajanje evropskih vrednosti i promena državne i društvene strukture unutar zemlje.
Rezultati su verifikovani od etape do etape koju je Crna Gora prolazila. Pri tome nije mario za neprekidnu negativnu kampanju iz Srbije, za "objede" i "podmetanja" kojih je bilo na hrpe.
I evo, od danas već može početi pregovore za članstvo. Ima kvalifikovanu ekipu, administrativne kapacitete, institucije, sve što mu je neophodno. Nije mu smetao tužilac iz Barija za koga je navijalo tri četvrtine javnog mnenja u Srbiji. Nisu mu smetali ni politički favoriti Srbije u Crnoj Gori, - "Medo" i bratija.Kao tajfun je prešišao te prepreke.
I neka se danas, ako do sada nije bila u stanju, vlast u Srbiji ako stvarno želi integracije u EU i napredak, ugleda na crnogorsku vlast i Mila Đukanovića.
Za početak, najvjerodostojnija potvrda takvog ugledanja bila bi odluka da se kosovski Srbi pozovu da izađu na tamošnje izbore.Potom da se zatraži članstvo u NATO savezu. Te dve stvari bi meni bile dovoljne da poverujem u proevropsku orjentaciju. Onda bih mogao poverovati da će biti i reformi pravosuđa, borbe protiv korupcije, demontaže monopola i sve ono što je Srbiji neophodno. Ne zbog drugih, nego zbog sebe..
Bila bi to konačna pobeda nad politikom devdesetih, a onda i lagan iskorak ka modernizaciji. Samo te dve izgovorene rečenice. Ali da budu izgovorene zajedno, u jednom bloku.
I da...još jednom iskrene čestitke Crnoj Gori, njenim građanima i najtalentovanijem balkanskom lideru...majstoru Milu Đukanoviću..