Fuck you (Fuck you)
Fuck you very, very much
Cause we hate what you do
And we hate your whole crew
So please don't stay in touch
(Lily Allen, Fuck You)
Malo je odluka koje donosim teško. Još je manje tekstova koje teško pišem. Oni su najčešće tu, neka količina nabacanih misli i ideja. Međutim, ovog puta pišem nešto što dolazi iz ličnog iskustva, iz nečega što bi jeftina poetika imenovala kao „dubina duše“. Imam potrebu da budem ogoljen.
Pre nego napišem ono što smatram važnim da podelim sa čitaocima, želim da navedem važnu motivaciju za bavljenje gej aktivizmom. Ako sam u prethodnim tekstovima istu pominjao, ne zamerite, suviše mi je važna da bih se ustručavo ponavljanja.
E breeee, tol'ke godine proživeh misleći da kad nešto kažem, to uradim dovoljno jasno, nedvosmisleno i bez zadnjih (često ni prednjih) namera. Neke rečenice toliko često izgovaram, da me niko više i ne čuje. Ali mi pamte facu, posebno u nekim prilikama, pa mi se dešava da kako zinem, čujem odgovor: „Znam, sad ćeš da kažeš...“
Znaš ti..., da ne budem prosta! Slušaj me, možda ćeš i razumeti nešto!
Pričamo, bre, pričamo svi u glas, a uopšte se ne sporazumevamo. Dajemo neke izjave, misleći pri tom na nešto sasvim drugo, pa tu stvarno
Policija je na svakom ćošku u centru, od dvojice-trojice, do većih grupa, od po sedam-osam njih. Smeše se, ljubazni, al' se ne osećam ništa bezbednije. Naprotiv. Pomislih, ako sretnem više od dva prijatelja i zastanem sa njima, možda i mene privedu, što kršim zabranu okupljanja. Kad već ne mogu da zaustave divljake da nasrnu na najavljenu povorku, sada mogu da se iživljavaju koliko hoće.
Najgore je što ne vidim da ikome to ozbiljno smeta.
update 22. septembar:
Ubij, zakolji, da drugi ne postoji
Impotentna država,
Čitam i ne verujem. A trebalo bi da verujem jer miriše na istinu.
Žene nisu više tako srećne kao što su bile do negde 1970 godine kad su se uglavnom bavile domaćinskim poslovima, a muškarci su danas srećniji. Kažu feminizam i te fore usrećili muškarce više nego žene (ako će ih ikad?). Kažu da nam nije lako. Još uvek smo mi ti (čast izuzetcima) koji vodimo računa o kući, deci, kuvanju, brisanju prašine, usisavanju, kupovini i plus (i plus) radimo, usavršavamo se, gradimo karijere i sav taj stres nosimo sa nama gde god bili.
Eh, vraćam se noćas iz Zrenjanina...Bio poslom, lepo sam se proveo...Bio sa prijateljem, sreli još neke drage ljude, obavio posao...Dan potpuno ispunjen.Na kraju, Zoki i ja bili u Ečkoj, u kafani uz put, na srnetini.Pili lepi roze iz podruma Aleksandrović. Na žalost samo jednu bocu....Zoki nije dao da naručimo drugu..Vozio i izvlačio se na odgovornost.Rekao, uzmi ti, ali ja neću više ni kapi. Kakvog je smisla imala druga boca ako piješ sam. I nisam hteo. Naručio baklave za kraj. A i sad mislim da smo trebali popiti još jednu bocu rozea.. Ali to mogu sutra reći Zokiju. U ostalom,
Sve što ste (možda) ikada hteli da znate o "SOCIALNOMICS" za početak je napisao nekad-bio-kuki
sićićeš u sebe
u potrazi za nečim: snom,
mišlju, slikom, sećanjem.
baš kao da ulaziš u podzemni svet
- Derane, vidiš, ovaj krompir mora da izdrži do narednog. Zato
odvajamo nezdrave, posečene, klijave da ne bi zagadili ostale. Ne bi
on dospeo da ga ne pospemo ovim praškom, i to moraš ovako k'o pepeo s
cigarete, i on u gajbicama ušuškan novinama biće zdrav, lep i dogodine možeš praviti dobar pire, pomfrit, mo''š ga peći u gaćama. A, za paprikaš!?
Ovu priču slušam već 30 godina. Ove godine nešto ranije, jer je i
krompir poranio. Što nije baš dobro, ali šta je tu je. Starac obično
kupi, kao kupimo zajedno, desetak džakova, cirka 300-350 kilograma,
može četa vojske da se nahrani zimi, a ne nas osmoro. Ne sme da
zafali, "kuća ne sme biti bez krompira, leba i masti, odnosno
ulja... "
-Ej, pročitao sam ono što si pisala o Palanci. Zanimljiv ugao. Ja je nikad tako nisam video. 'Ajd napiši blog o meni. Mislim ne blog, da ga objaviš, nego onako. Baš me zanima kako me vidiš.
E pa, evo ti: