Slusati gradske ptice u bilo koje doba godine je prisustvovati pobedi tisine i mira nad bukom. U urbanim uslovima to nije nemoguce ali ne moze se uvek verovati sopstvenim usima - one, kao i mi, se naviknu na svakakvo djubre. I ptice isto tako.
Slusati ptice u zimskom periodu je posebno lepo.
Ovog mladića (28) huligani su pretukli 17. septembra na Obilićevom vencu u centru Beograda, uoči fudbalske utakmice beogradskog Partizana i francuskog Tuluza. Policija je dva dana kasnije uhapsila 11 osoba osumnjičenih za napad na francuskog državljanina.
Osvrt na Vladimirovu temu od pre neki dan.
Prvo cu morati da iskopam jednu rupu pa na pitanje da li treba da zulja ili meko ljulja vrisnem unutra - who cares! Sad mogu dalje. Ali ne pre nego sto pomenem jednog svog prijatelja koji vec godinama pokusava (ne vrlo aktivno nakon jednog incidenta) da mi zavuce ruku gde ne pustam pa me zato s vremena na vreme opipa tamo gde sam izlozena - da proveri da se nisam udebljala. On voli mrsave. Racuna da cu se ja kad-tad predomisliti - vrstan je poznavalac zenske prirode - i ne bi voleo da zatekne neka neprijatna iznenadjenja kad trenutak dodje. Posto ja imam svoj kakav-takav primerak zenske prirode a on nekih 54 bolesti ravnomerno rasporedjenih od mozga nanize, zao mi ga je, razumem, nije mu lako, empatija me redovno oboji u plavo, i povremeno iskopam rupu pa vrisnem. Dobra sam s rupama.
„Vežbamo za film, kume. Ti ćeš ovo isto da radiš, samo sutra..."
Karađorđe - Miloš Obrenović
Josip Broz Tito - Aleksandar Ranković
Toma Nikolić – Vojislav Šešelj
Vojislav Šešelj – Vuk Drašković
Milo Đukanović – Momir Bulatović
Milo Đukanović – Ratko Knežević
Nenad Čanak – Miodrag Kostić
Rade Bulatović – Gradimir Nalić
Ceca Ražnatović – Milorad Ulemek
Mile Luković – Dušan Spasojević
Dragan Kićanović – Zoran Slavnić
Boris Tadić – Dragan Šutanovac
Goran Pitić – Aleksandar Vlahović
Đenka – Mirko Topalović
Najmanji zajednički sadržalac za ovu šarenu skupinu likova je - kumstvo. U našem narodu se kaže „Bog na nebu – Kum na zemlji.“
Sve češće se, međutim, ta umotvorina konvertuje u „...Kum pod zemljom.“
E, majke mi da imam neku moć, uvela bih obavezni psihijatrijski pregled jednom godišnje za sve koji se bave bilo kakvim javnim poslom, pa makar to bilo i mesto trgovca u kiosku. Ne mogu, bre, više da podnesem ludake na svakom koraku, ali nešto mislim, ako su ovakvi slučajevi prošli na raznim konkursima i primljeni na neodređeno, kakvi li su tek oni što su otpali.
To, bre, nema ni elementarnu trpeljivost prema klijentima, a o nekoj ljubaznosti nemoj ni da sanjaš. I ne znam ko im i gde ugrađuje one nadobudne face, ali svi redom imaju izraz lica kojim ti jasno stavljaju
Skoro svi smo se, na razne načine, dotakli paradoksa vezanog za fikciju, izmišnjeno, gde:
- Umemo da gajimo osećanja prema izmišljenim osobama, životinjama, predmetima, pojavama, događajima
- Za izmišljeno, proizvod naše ili tuđe mašte, verujemo ili znamo da je izmišljeno
- Da bi smo gajili osećanja prema nekome ili nečemu taj neko ili nešto bi trebao ili trebalo da postoji.
Kao i mnogi paradoksi, još od starih Grka, i ovaj postaje manje paradoksalan kad u igru uvučemo vreme i sekvenciranje naših osećanja i razmišljanja kroz vreme, često merenim u kratkim intervalimo od nekoliko sekundi ili manje - jednog trenutka nam rade regioni u mozgu, u dominantnom maniru, zaduženi za mentalnu projekciju onog što može donekle i objektivno da postoji. Ili, "radimo" na apstraktnijoj verziji objektivnoj u našem mentalnom svetu. A onda, sledećeg trenutka, pažnja može da nam se pomeri bliže stvarnoj ili izmišljenoj pojavi, manje apstraktnoj, konkretnijoj, stvarnom liku iz života ili filma, na primer.
Pokušavate da pošaljete SMS poruku ženi ili mužu ili švalerki, ali bezuspešno. Svaki put kada pokušate da pošaljete poruku, vaš telefon se ugasi. Prvi put, drugi put, treći put. Već počinjete da osećate neko pritiskanje u grudima, cupkate nogama. Četvrti put, peti put. Svaki put kada upalite telefon, iznova počinjete da pišete poruku. Počinje da vas svrbi leva potkolenica,
Fuck you (Fuck you)
Fuck you very, very much
Cause we hate what you do
And we hate your whole crew
So please don't stay in touch
(Lily Allen, Fuck You)
Malo je odluka koje donosim teško. Još je manje tekstova koje teško pišem. Oni su najčešće tu, neka količina nabacanih misli i ideja. Međutim, ovog puta pišem nešto što dolazi iz ličnog iskustva, iz nečega što bi jeftina poetika imenovala kao „dubina duše“. Imam potrebu da budem ogoljen.
Pre nego napišem ono što smatram važnim da podelim sa čitaocima, želim da navedem važnu motivaciju za bavljenje gej aktivizmom. Ako sam u prethodnim tekstovima istu pominjao, ne zamerite, suviše mi je važna da bih se ustručavo ponavljanja.