Baš smo se pre neki dan lepo raspričali na FB-u na temu kako bolje raditi, živeti takoreći, kad sam ja naglo i neočekivano vrcio sa te svilene krpice i zatekao se u paukovoj mreži „bubica" koje sam onomad ostavio „za posle", ko da su neka poslastica. I to ne u nekoj urednoj mreži nego onoj pravoj seoskoj gde pauk ko da je popio malo i mlati bez plana i programa (kako zna koje su niti lepljive, a koje nisu nije ni njemu jasno).
I sad, odjednom, subota - idealno vreme da se izlistaju saveti za bolji rad, pa do Ponedeljka uredno zaborave, da se ne opterećujemo previše radnim danom.
I evo te, jedne druge paučine, paučine od saveta, finije po definiciji, naravno, zvezdasto entogonalne, na FB-u izlistane pod urednim imenom očigledno jedne „mračne" organizacije „Landscape Architects Network":
U brzom čitanju jednog članka o ključnim idejama zapadne filozofije dođem do dela gde spominju Žižekovo tamo-negde gunđanje na temu šireg i pasivnog prihvatanja poraza marksizma i kapitalizma, gde bi on prvi poraz preispitao, a drugi iskoristio.
Uopšte mi nije potrebno da idem i tražim šta je on i gde napisao - tj nisam imao vremena - da bih u toj jednog rečenici prepoznao i veliki deo svog sentimenta.
Od marksizma, preko komunizma do Zvezadnih Staza.
A kako me je komunizam doveo do zvezanih staza tu su odjednom i rituali, kojih je serija prepuna u što igri mašte, a što pokušaju da se iz tog nekog budućeg lepšeg sveta ne zatre ljudska jednačina, da ono što nam je lepo i uzbudljivo do te mere da nam dotiče efemernu egzistenciju na ritualan način -iracionalan do nivoa gde ne da se uzročno-posledične veze potpuno gube nego, u stvari, nema ni mesta gde bi se udenule - ne bude isto tako efemerna pojava čije će tragove buduće čovečanstvo samo prebirati po nepreglednom moru istorijskih zapisa. Ili će dede i babe roboti prepričavati unucima robotima.
Pa onda pročitam članak koji kaže da je nama privrženost ritualima evolutivna osobina, čak toliko jaka da ajd, za odrasle bi se reklo da se radi samo o pripadnosti grupi, i potvrdi te pripadnosti, a grupa je važna, ali kod dece, malecke, su primetili dobrim delom neobjašnjivu pristrasnost u kopiranju i izvođenju radnji i rutina koje su negde videli, a kod kojih uzročno-posledičnost njima nije jasna ili vidljiva. Rutine koje razumeju nisu toliko interesantne.
Ne, ovo nisu reči kojima svoju seansu počinje lokalna gatara, već naslovi najprodavanijih knjiga današnjice, koji nikako nisu sročeni nasumice. Svaki od ovih naslova sadrži barem jednu ključnu reč iz dilema ili pitanja kojima ste bili opsednuti u proteklih mesec dana.
Znate onu situaciju kad morate da sedite na nekom mestu, kad neko nešto izlaže, predaje, al to nešto vas ili potpuno ne interesuje i ne postoji situacija u kojoj bi vam neki od izloženih podataka dobro došao, il predavač svoj posao radi izrazito loše, pa vam je sve veći napor da ga slušate, čujete, ostanete budni.
A oči vam se same sklapaju.
Skoro svi smo se, na razne načine, dotakli paradoksa vezanog za fikciju, izmišnjeno, gde:
- Umemo da gajimo osećanja prema izmišljenim osobama, životinjama, predmetima, pojavama, događajima
- Za izmišljeno, proizvod naše ili tuđe mašte, verujemo ili znamo da je izmišljeno
- Da bi smo gajili osećanja prema nekome ili nečemu taj neko ili nešto bi trebao ili trebalo da postoji.
Kao i mnogi paradoksi, još od starih Grka, i ovaj postaje manje paradoksalan kad u igru uvučemo vreme i sekvenciranje naših osećanja i razmišljanja kroz vreme, često merenim u kratkim intervalimo od nekoliko sekundi ili manje - jednog trenutka nam rade regioni u mozgu, u dominantnom maniru, zaduženi za mentalnu projekciju onog što može donekle i objektivno da postoji. Ili, "radimo" na apstraktnijoj verziji objektivnoj u našem mentalnom svetu. A onda, sledećeg trenutka, pažnja može da nam se pomeri bliže stvarnoj ili izmišljenoj pojavi, manje apstraktnoj, konkretnijoj, stvarnom liku iz života ili filma, na primer.
Bila tri brata. Sva trojica od malena živeše i igraše se u jednom dvorištu, okićenom krošnjama trešanja i jabuka.
No, kako su odrastali, njihove sklonosti su bile sve različitije. Na kraju, oni postadoše toliko malo slični po svojoj prirodi, kao da braća uopšte i nisu.
Stigao je i poziv Orsona Wellesa da dođem u Veneciju kao snimatelj u njegovom filmu Merchant of Venice, Mletački trgovac. Dogovoren je datum mog dolaska, Pročulo se to odmah u Zagrebu. „Dobronamjernici“, koji ga navodno dobro poznaju, savjetovali su me da budem oprezan s njime jer nikome ne plaća svoje obaveze. Svakako, prije bilo kakvog aranžiranja s njim moram tražiti ugovor. Meni se to činilo apsurdnim. Ja, anonimac, da tražim ugovor s Orsonom Wellesom pri prvom susretu. Kaj god.
Знаш, она комшика, са петог спрата,
она до лифта, бре, што су јој врата,
с кером је прошла ту, пре пола сата,
-- хеј, сине, цигаре! моли те тата --
јој, тебе, изгледа, кречана хвата,
што има код пумпе снајку и брата,
ма знаш је сигурно, још од пре рата,
одсвир'о си сад -- шах! -- потез до мата!