SLUČAJEVI ILI TRAGEDIJE MOJIH LJUBAVI (Jovanka)
Dobar dan, (eh da je zaista bio dobar dan, gde bi mi samo kraj bio, ovako...!)
Ja sam Todorovic! Aleksandar Todorovic! Zapamtite to ime, i to prezime, ali ne zbog mene, nego radi vas - za svaki slucaj.
Svi su ga zvali deda samo ja ponekad Milane, on mene od prvog dana Mikelče. Oženili su ga u petnaestoj godini ženom od dvadesetsedam godina koja je odavno izgubila nadu da će se ikad udati. Posle godinu dana rodila im se ćerka. Sledeći očev primer i ona se udala u petnaestoj godini a u šesnaestoj je rodila sina. Tako je deda, moj Milanče u tridesetdrugoj godini odista postao deda. Rodom iz Velike Grabovnice ili kako je deda govorio: Iz Veliku Grabovnicu, posle vojske u koju je pošao sa punih osamnaest godina, nije se vratio u rodni dom, došao je u Beograd i zaposlio se
Svako živo biće koje se kreće, bilo da je lovac ili plen, bilo da se igra, rekreira ili takmiči, ima potrebu da ubrzava svoje kretanje. Kod životinja koje se kreću po zemlji, na nogama, to brže kretanje zovemo trčanjem, a u stvari predstavlja veću frekvenciju koraka u jedinici vremena. Za razliku od hodanja, ima fazu gde se telo u jednom trenutku nalazu u vazduhu; u bespotpornoj fazi, u fazi leta.
Ко се удостоји да угледа самог себе, виши је од оног ко се удостојио видети анђеле (Јарил: речи Св. Исака Сирина, VII век)
Le monde ne sera pas détruit par ceux qui font du mal mais par ceux qui les regardent sans rien faire (Albert Einsten)
Post "Kuso i repato, šuto i rogato, rogovi u džaku", koji je postavio blogokolega Dirtyharry, podsetio
1.
Nakon tri meseca na jednom mestu, duh i telo jedva čekaju pokret. Ali čak ni nomadu poput mene, vazda sviklom na kretanje i stalne odlaske, nije uvek jednostavno da samo potrpa sve u bisage, ove okači na bicikl i otisne se na put. Treba najpre raščistiti
6. novembar
U Juijang stižem vozom, u četiri ujutru, nakon probdevene noći. Nešto se u vagonu polomilo, praveći nepodnošljivu buku zbog koje ni oka nisam sklopila. A sada mi predstoji četiri sata čekanja na prvi autobus koji vozi do planine Lušan.
Tamo sam planirala da provedem svoja dva neradna dana i gratis prepodne. Mislila sam da cu ovaj tranzit lako pregurati muvajuci se po stanici, gde bih, uz malo srece, mogla da pronadjem i neko zgodno mesto da se opruzim. Ponela sam sator, podlogu, kao i vrecu za spavanje, kako bih na Lušanu kampovala dve noci. Uz
.... I ja bih voleo da moj blog pročita preko 4 000 000 ( četiri miliona ) ljudi;)
Kada sam ja krenuo nekim putevima kojima sam tada morao, kada sam prestao da budem dobar za nju, uradila je ono šta je trebalo da je ostavim. Ja sam tako učinio i sve to je ok. Tada nisam baš mislio da je ok, ali sada je nekako još više poštujem zbog toga.
Osećaji poput toga se teško zaboravljaju i ljudi pate. To traje. Neki kažu, 50% vremena koliko
Pokušavam da budem pametna i da smislim vispren tekst, al' ne ide mi.
Ljudi, hoće da zatvore 'Demiju!
EDIT:
Ubaci link opet ne radi. Vest imate ovde:
http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=1087?yyyy=2011&mm=01&dd=08&nav_id=484510
i ovde:
http://www.blic.rs/Vesti/Beograd/228070/Klub-Akademija-pred-zatvaranjem
Ne zanimaju me razlozi. (U stvari, nisu mi baš ni najjasniji, pravo mi nije jača strana)
Mene drmaju uspomene.
I ogorčenost.
Ko je, i u čije ime, smislio kako ima pravo - po ko zna koji put zarad nečijeg dubokog džepa - da ovaj grad ostavi bez kultnog mesta?
Pa zar pokušaj pretvaranja ? u butik nije bila dovoljna budalaština?
Ovo je, za mene na istom nivou.
Mislim, toliko uspomena - da ne znam odakle da počnem.