Tomislav Pinter - Pićo

Stigao je i poziv Orsona Wellesa da dođem u Veneciju kao snimatelj u njegovom filmu Merchant of Venice, Mletački trgovac. Dogovoren je datum  mog dolaska, Pročulo se to odmah u Zagrebu. „Dobronamjernici“, koji ga navodno dobro poznaju, savjetovali su me da budem oprezan s njime jer nikome ne plaća svoje obaveze. Svakako, prije bilo kakvog aranžiranja s njim moram tražiti ugovor. Meni se to činilo apsurdnim. Ja, anonimac, da tražim ugovor s Orsonom Wellesom pri prvom susretu. Kaj god. Sama prilika da stanovito vrijeme budem uz tako velikog režisera, nenaplativa je. Naravno, nisam imao nikakve zahtjeve. Čekao sam sljedeći poziv: skakao sam na svaki zvuk telefona. Jednom je zvonjava ipak bila prava. I danas je osjećam u svojim gluhim ušima. Bio je to poznati gromoviti Wellesov glas. Obavijestio me da odgađa moj dolazak na nekoliko dana, jer mora obaviti prijenos iz Londona, prvog odlaska astronauta na Mjesec. Rekao mi je da odem u bilo koji hotel u Veneciju ili blizu Venecije i da mu se odmah, čim stignem, javim. Zvučao je uvjerljivo ali ne i ohrabrujuće.

Odlučio sam bez puno razmišljanja poslušati ga. Za svaki slučaj, izabrao sam jeftini hotel u Poreču, a ne Hotel Danieli ili Griti na Kanalu Grande u Veneciji, kojega sam jednom platio basnoslovno.

Prijenos se završio. Bilo je uzbudljivo. Nisam izlazio iz hotelske sobe. Moj pogled nije više bio ustremljen na televizijski ekran već na telefonsku slušalicu, Bio je to dobar tonski miks. Nijema telefonska slušalica i Wellesov upečatljiv eho iz ugašenog TV ekrana. Neizvjesno čekanje je mukotrpno, no moja vjera u Orsona Wellesa sve je prevladala. I taj sam poziv dočekao. Kao i upute kamo da dođem. U malo slikovito mjesto asolo na brežuljcima iznad Venecije; rezerviran je hotel Cipriani. Moja tadašnja supruga Nada s autokartom u krili, dobro me vodila i dovela do cilja.

Wellesu sam se javio s recepcije. Kroz otvorena vrata restorana vidio sam Faye Dunaway u vrlo intimnom razgovoru s Marcellom Mastroiannijem. Kada su ugledali Wellesa, nije im bilo drago. Vjerovatno su pobegli od paparazza, a došli pred teleobjektiv. Kao dobri poznanici, srdačno su se pozdravili.

Došli su ineki engleski glumci i nekoliko Talijana. Počeli smo sa snimanjem u eksterijeru vile Eleonore Duse oskudnom tehnikom low budget filma. Sve je to plaćao Orson Welles iz svog džepa, a brigu o svemu vodila Olga Palinkaš ili Olja Kodar, Wellesova desna ruka. Na raspolaganju sam imao 8 kilovatnu rasvjetu i netonsku kameru. U Italiji se uglavnom snimao ton naknadno u tonskom studiju. Glumci su se gledali na slici na ekranu ispred sebe i izgovarali tekst koji su govorili na snimanju, po mogućnosti sinkrono.

Jedne večeri nakon nekoliko dana snimanja, Orson mi je rekao da se spakiram i ujutro krenem u Beč, gdje bi snimali epizodu u kojoj bi on objašnjavao kraj nekog odvoda za kanalizaciju, koja je razlika u Beču između onoga iz filma Treći čovjek i sadašnjeg. On bi odgovorio da je jedina razlika, što je tada mogao ući i izaći u šaht, a da je to sada nemoguće.

Drugog jutra, kada sam stavljao kovčege u auto, došao mi je reći da ne idem u Beč, nego u Bolognu, da se tamo smjestim u hotel, istuširam i odmah mu se javim.

Kada sam mu se, nakon tuširanja javio, rekao mi je da odem u restoran Papagallo, potražim vlasnika restorana i kažem da sam gost Orsona wellesa i da naručim to i to. Bilo je fantastično. Nakon gozbe u Papagallu javio sam mu se i dobio upute. Ujutro, što ranije, moram krenuti u Napulj u hotel ambasador, gdje će me u recepciji čekati jedan mafiozo i organizirati mi da snimama kako Talijani govore rukama, kao što mi je svojedobno dao upute.

Sve je funkcioniralo savršeno. Već drugog dana dobio sam kombi kakav sam tražio. Iznutra oblijepljen crnim papirom s malim prorezom za zoom i izvađenom zadnjom klupom za postavljanje kamere na stativ. Zahvaljujući mafiozu stigli smo do ribarske četvrti gdje sam imao prilike snimati gomile raznih izboranih ruku, debelih i kratkih prstiju kao ćevapčići, ali vrlo brzih pokreta. U elitnijem dijelu Napulja, snimio sam njegovane ruke u neprekidnom gracioznom pokretu, kao da govore o jučerašnjoj proslavi Labuđeg jezera. Snimajući još nekoliko dana, zaključio sam da imam dosta materijala.

Slobodan dan, Nada i ja smo iskoristili da s japanskim turistima iz napuljske luke, helikopterom načinimo jednodnevni izlet na Capri. Također prema uputama Orsona Wellesa. Bilo je lijepo. Pogotovo sladoled.

Vratili smo se u Asolo i snimali još eksterijera oko vile Duse. Po završetku snimanja, koje je bilo ladanjski ugodno, otišli smo u Veneciju gdje je bilo vrlo teško i naporno. Orson Welles, koji je igrao Shylocka, ustajao je noću da sam završi svoju masku kako bismo ranom zorom snimali po pustoj Veneciji nekoliko sati. Po završetku Piazze San Marco i najbližih lokacija Kanala Grande i San Giorgia, s preseljenjem na manje frekventne dijelove Venecije, bilo je znatno lakše. Fasciniralo me je njegovo poznavanje Venecije. Znao je gotovo svaki palazzo i njegovu povijest. O poznavanju objektiva i njihovom korištenju da i ne govorim. Bio je veliki erudit i umjetnik i pri tom vrlo jednostavan i komunikativan čovjek. Svojim ponašanjem, odagnao je sve moje moguće strahove pred veličinom.

Preselili smo se u Rim, njegovom sasvim neočekivanom odlukom. Olja Kodar nas je smjestila u hotel na Via Veneto, preko puta američke ambasade.

Počeo sam skrivenom kamerom snimati po Rimu, epizodu za Orson Wellesov show „Oko svijeta“, kako Talijani gledaju žene. Rastumačio mi je što želi imati u kadru. Odjenuo je Olju Kodar u svilenu ljetnu mini haljinu i pustio je da njenim gracioznim hodom prođe ulicama centra Rima. Izgledala je sjajno. Šoferi su se zaustavljali na semaforima i najprometnijim ulicama stvarajući prometni kaos. Popravljali su i zalizivali kosu. Gladili brčiće, gledajući svoju neodoljivost u retrovizoru i izlazili iz auta, ostavljajući vrata otvorena, usred gužve, prilazeći joj udvarački snishodljivo. Sve sam to radio iz zatvorenog kombija, obljepljenog s unutarnje strane crnim papirom, s prorezom za objektiv. Mogao sam na taj način doći vrlo blizu događaju. Po žarkom ljetnom suncu iz Papenovog lonca od kombija, kroz uske proreze za zoom, snimao sam to nekoliko dana. Kad je ugledao Olju, jedan Talijan, naslonjen na vratnicu jednog caffe bara, sa šalicom kave u ruci, kao da je progutao kost. Nekoliko scena s Oljom Kodar, Orson welles koristio je u svom filmu „F for Fake“ („Istine i laži“).

Nakon jednog uzavrelog dana, otišli smo na večeru u restoran Tre scalini, na Piazzi Navoni. Welles je bio vrlo raspoložen. Morao sam mu ispričati sve što sam s Oljom snimio. Rekao mi je što još treba. Ponudio mi je poslije večere njegovu čuvenu kubansku tompus cigaru. Potegnuo sam tri dima i zelen kao Shrek izletio na ulicu, te sjeo na rinzol ispred restorana. Cijela Piazza Navone vrtjela se oko mene. Katkada mi se čini da i moje današnje povremene vrtoglavice vuku korijene iz Wellesovog tompusa. Kako on uspijeva lakoćom i užitkom dokrajčiti taj kolac od cigare, nije mi jasno.

Projekciju rimskog i napuljskog materijala imali smo u venecijskoj Sali hotela Cipriani. Bilo je puno materijala kojeg je Orson odgledao do kraja.Nakon završetka projekcije, zagrlio me i skoro mi polomio sva rebra. Bio je zadovoljan. Materijale iz Venecije nikada nisam vidio. Snimali smo u Veneciji još par dana, a onda me pozvao u salon hotela Cipriani da me obavesti kako smo sa snimanjem gotovi i, pruživši mi debelu kuvertu, rekao da misli da ću s honorarom biti zadovoljan. Moram iznenaditi zagrebačke poznavaoce lika i djela Orsona Wellesa, koji su me prijateljski savjetovali da s njim budem oprezan. Na kraju balade, a da ni jednom ni Wellesa ni Olju Kodar nisam pitao za honorar, Welles me isplatio zadnjeg dana snimanja, znatno većim honorarom nego što sam mogao zamisliti u najoptimističnijim željama. Još mi je rekao da slobodno mogu u Veneciji ostati još koji dan na njegov trošak. Vratio sam se u Zagreb, ne iskoristivši taj lijepi bonus.***

Tomislav Pinter je bio najveći jugoslovenski snimatelj svih vremena. Imao sam čast da ga upoznam, da sa njim provedem puno vremena za kamerom i još više vremena u najlepšim razgovorima, uz dobar Single Malt Whisky (koji je obožavao), bakalar na belo (što ga je njegova Alenka pravila najbolje na svetu) i oporo hvarsko vino. I danas čuvam jedan od njegovih poslednjih mejlova koji mi je poslao kada se razboleo:

"Dragi moj Kukusigameni, cijeli život sam jeo škampe, a sada škampi jedu mene."

Tomislav Pinter - Pićo (kako smo ga zvali) umro je 15.08.2008. godine.

Sve što o pravljenju filmova znam i još ponešto o životu, ne bih znao da nije bilo Piće.

***Tekst je preuzet iz kjnige Tomislava Pintera, *Blijeda sjećanja, koja je posthumno objavljena u Hrvatskoj.