U brzom čitanju jednog članka o ključnim idejama zapadne filozofije dođem do dela gde spominju Žižekovo tamo-negde gunđanje na temu šireg i pasivnog prihvatanja poraza marksizma i kapitalizma, gde bi on prvi poraz preispitao, a drugi iskoristio.
Uopšte mi nije potrebno da idem i tražim šta je on i gde napisao - tj nisam imao vremena - da bih u toj jednog rečenici prepoznao i veliki deo svog sentimenta.
Od marksizma, preko komunizma do Zvezadnih Staza.
A kako me je komunizam doveo do zvezanih staza tu su odjednom i rituali, kojih je serija prepuna u što igri mašte, a što pokušaju da se iz tog nekog budućeg lepšeg sveta ne zatre ljudska jednačina, da ono što nam je lepo i uzbudljivo do te mere da nam dotiče efemernu egzistenciju na ritualan način -iracionalan do nivoa gde ne da se uzročno-posledične veze potpuno gube nego, u stvari, nema ni mesta gde bi se udenule - ne bude isto tako efemerna pojava čije će tragove buduće čovečanstvo samo prebirati po nepreglednom moru istorijskih zapisa. Ili će dede i babe roboti prepričavati unucima robotima.
Pa onda pročitam članak koji kaže da je nama privrženost ritualima evolutivna osobina, čak toliko jaka da ajd, za odrasle bi se reklo da se radi samo o pripadnosti grupi, i potvrdi te pripadnosti, a grupa je važna, ali kod dece, malecke, su primetili dobrim delom neobjašnjivu pristrasnost u kopiranju i izvođenju radnji i rutina koje su negde videli, a kod kojih uzročno-posledičnost njima nije jasna ili vidljiva. Rutine koje razumeju nisu toliko interesantne.
Ne radi se samo o nerazumevanju, nego deca daju naglašenu prednost kopiranju niza radnji - koje vide da drugi rade - gde se ne vidi krajnji cilj, pošto često ni ne postoji, i koje su iracionalne.
A odrasli su deca, samo često mnogo sluđenija i mnogo opasnija. Ritual im je ne samo proglas pripadnosti grupi neko i društveni lepak.
Kako ponestane rituala mi ih izmišljamo, kako se pojavi zrnce nečistoće oko nas mi često pokušamo da oko njega krisališemo ritual.
Jedan članak o ritualima navodi kako u Brazilu "recepti" mogu da se kupe i daju primer jednog za one koji traže prvi, novi ili bolji posao: "Za vreme punog meseca uzmite stranicu sa oglasima iz novina i presavijte je četiri puta, pa je stavite na pod zajedno sa malom, belom svećom oko koje su med i cimet, dok zamišljate sebe na novom poslu sa odličnom platom. Zatim zakopajte donji deo sveće i novine ispod drveta i zalivajte ih svakog dana".
Interesantno je da i ogromna većina ljudi koji ne veruju da će im ovakav ritual pomoći oko posla, zamoljeni da uporede dva rituala po kvalitetu, kažu da što je ritual duži i iracionalniji, besmisleniji u stvari, to je bolji.
Tako je, neko može pomisliti, ritual, u stvari, pomalo i umetničko delo i mi polako počinjemo da bolje rezoniramo sa bujnijom maštom i neobuzdanijom kreativnošću autora, društva ili prošlosti iza nas.
A neko može pomisliti kako, u redu, možda pukotine u nama postoje da bi kroz njih ušlo svetlo, između ostalog, a to ostalo je, onda, delimično i pod palcem potrebe da te pukotine nekako popunimo, da premostimo delove, koji su donekle koherentni, na bilo koji način.
Da dotaknemo neku harmoniju, da nađemo neki mir.
Racionalno, bez obzira nad kakvom mešavinom vrednosnih sistema operisalo, je nedovoljan operator, alat, za traženje mira. Svet oko nas je previše komplikovan. Mehurovi u kojima se mi kao pojedinci ili grupe krećemo su previše nealgoritamski - nedorečeni, previše definisani, kontradiktorni, nejaki, prejaki, propusni ili nepropusni itd. Pa se guraju sa drugim mehurovima u moru čija je zapremina, sada sa sve većom informativnom propusnom moći, u stvari sve manja. Sve nas je više, a Intenret nas sabija u sve manji prostor, efektivno, tako što spaja sve sa svima na sve brži i kraći način.
Racionalnom je potrebna istina. A raznih istina i mišljenja šta je istina ima mnogo više nego ljudi.
I većini mišljenja šta je to istina je potrebna metafizika da bi dobila bilo kakvu formu, pošto je većini teško pobeći od nekog derivata correspondence-teorije istine gde je u osnovi više osećaj nego mišljenje da ako verujemo u nešto kao istinito iza tog nečega bi trebao da postoji entitet ili činjenica.
Pa onda, osim ako neko nije ne religiozan, nego otišao baš postrance u religioznosti, nije teško prihvatiti činjenicu da tih neotkrivenih entiteta ili činjenica ima još dosta pred nama, dok su u nama, na tim budućim mestima, te pukotine sa kojima „treba" nešto uraditi.
I dok mi u budućnost Zvezdanih Staza idemo uz pomoć ritualnih bubnjeva koji su nam se našli pri ruci u trenutku lokalnih ili svetskih događaja od interesa Gene Roddenberry se onomad baš potrudio da podesi taj proto-komunizam u seriji, pa podeli uloge, ponekad državama, a ponekad profesijama, ka kom se mi sada ubrzano krećemo. (LINK)
Ostaje mala tajna kako je to uspeo preko i kroz infrastrukturalno, antikomunističko sito USofA dok oni koji vole veće tajne mogu da razmišljaju zašto je, i da li se radi o ritualnom, seriju obojio uglavnom mršavim brunetama, kako kažu bolji poznavaoci iako ja iz svoje amaterske pozicije nisam siguran :)
Ljudska jednačina - kako nam se učini da ćemo dotaći nešto što je perfekcija u našem koordinatnom sistemu mi se uplašimo da će to nešto biti sterilno.
Nostalgičarima i retro-entuzijastima, u koje ću verovatno i sam jednog dana kročiti, bar nekim od svojih kvantnih stanja, prilažem jedan baš osvežavajući video sa Fejsa na temu organizacione fenomenologije u produktivnosti :)