U petak, 14. septembra bio sam u Paraćinu gost Centra za komunikaciju "Pravda". To je lokalna NVO koju su zajedno napravile izbeglice iz Hrvatske i ljudi izbegli sa Kosova. "Pravda" je šire poznata po tome što je njen predsednik Dragan Sekulović u emisiji B92 "Replika" kazao da ima najveće poštovanje za hašku tužiteljicu Karlu del Ponte i da u kući drži uramljenu njenu sliku. Time je izazvao bes pomoravskih radikala, narodnjaka i ostale "pravoverne" bratije te dobio sasvim jasne pretnje da će mu ove političke organizacije pod prozore dovesti skupinu od tridesetak hiljada svojih članova i fanova pa da vidi "čija majka crnu vunu prede".
Ono što retko činim, a voleo bih da mogu češće, ističem po dobrome lokalnu DS i onaj deo vlasti koji ona drži u Paraćinu. Imaju puno razumevanje za problem izbeglica, te im se nađu na usluzi kad je god to realno moguće. Naročito mladi predsednik opštine Paunović i opštinska poverenica za izbeglice Ruška, plemenita, lepa i mlada žena. Na žalost, "alatke" koje imaju u rukama nisu dovoljne da bitno poprave stanje.
Sve ovo vam pišem kao uvod u jednu tužnu, paradigmatičnu priču nad kojom bi se morali zamisliti oni kojima je najveća vrednost 12,5 ili 15 procenata teritorije, kojima su "usta puna brige" za srpstvo, poštovanje međunarodnog prava i teritorijalni integritet, one koji će u ime te brige izložiti opasnosti, izolaciji i pogibelji tuđu decu, tuđe ostarele roditelje, invalide u kolicima i da ne nabrajam. Sve zbog toga kako bi njihova pogubna retorika, licemerni nacionalizam, lažna rodoljubivost, lažna briga i lažna solidarnost sa sunarodnicima, donela neki procenat glasova na izborima ili zadržala postojeći rejting popularnosti. Šta će im taj procenat i čemu im on služi, šta je njime moguće opravdati, čini li on sliku pred ogledalom lepšu, podiže li adrenalin ili štogod drugo. Može li vlast biti sama sebi cilj ili je ona našoj političkoj klasi toliko važna zbog grabljenja plena,poslova, novca i privilegija da postoji potpuno slepilo za probleme običnih ljudi u čijem bi ineteresu morali bar malo da misle.
U Paraćinu živi porodica Marković, izbegla iz okoline Peći (mislim da se selo zove Svrče, ili tako nekako).Jedanaest je duša u toj porodici i dvoje vezano za invalidska kolica. Otac porodice priča šta im se sve dogodilo od 1999. na ovamo. Priča o pogibiji troje odraslih ljudi iz porodice njegove supruge u selu još udaljenijem od njegovog, negde u metohijskim gudurama.
U Paraćinu su se smestili u sportsku dvoranu i poslednji iz nje izašli jer nije lako naći smeštaj za jedaestočlanu porodicu. I pre izvesnog vremena su se uselili u zapuštenu, praznu zgradu, za koju se pretpostavljalo da je opštinsko vlasništvo. Priveli su taj prostor elementarnoj nameni, Započeli su tu život i onda se konstatuje da je to prostor "Telekoma", te da ova velika državna firma koja sponzoriše sve živo za šta se proceni da stranci na vlasti (DSS-u) donosi političke poene, ne može baš bez te zgrade. I startuje pritisak na Markoviće. Stižu rešenja za deložaciju, interveniše policija, isključuju im struju, traže neke dugove za struju od pre više godina koje su ovi na kraju uz pomoć članova "Pravde", njihovih priloga i poverenice za izbeglice nekako platili. Džaba mišljenje nadležnih službi za izbeglice u opštini, džaba intervencije predsednika, džaba žalbe Markovića svim mogućim institucijama u Srbiji. Telekom i DSS su odlučili da ih isele. Rešenje za deložaciju stiglo je Markovićima i ovih dana. Iza njih ne stoji niko osim članova "Pravde". Gledam kroz otvorena vrata prostorije za sastanake, vrata preko puta.
Na njima piše "Nova Srbija". To su prostorije opštinskog odbora stranke Velira Ilića, ministra koji je upravo udario temelje crkvi na mestu gde je Filaret pravio predstavu glede "ugroženih ljudskih prava".
I ne mogu da se ne upitam - Ljudi pa zar ne bi veća crkva, veća zadužbina i bogougodnije delo bilo zbrinjavanje porodice Marković od razbacivanja državnoga novca kroz nacionalističke predstave namenjene sluđivanju javnosti. Ko nakon što vidi ovo ludilo može verovati ovakvim upravljačima. Kako verovati njihovoj predanoj borbi za "srpstvo" kad su upravo Srbi zbog kojih oni to, navodno rade njihove istinske žrtve.
Kako, što jednom reče Nenad Prokić, verovati doktoru u čijoj su sobi sve biljke umrle?