„DA LI JE TO BIO ELEKTRICITET?"
Pošto nisam imao kome da se obratim, odgovore na probleme koji su me mučili potražio sam u stručnoj literaturi. Tih kriznih godina pre internet ere, jedina knjiga do koje sam mogao da dođem bila je „Seksualno vaspitanje" iz šezdeset i neke. U delu u kome je autor obradio homoseksualnost mogao sam da saznam da sam bolestan, da me mogu lečiti elektrošokovima, da mi preti zatvorska kazna, da su homoseksualci mahom frizeri, baletani i konobari, koji se najčešće okupljaju po parkovima i javnim klozetima, a da se u homoseksualne odnose najčešće stupa u vojsci i zatvorima. Tekst je uspeo da me razbesni i uplaši, ali sam se tešio da je knjiga napisana pre trideset godina, da se situacija promenila i da ljude više ne leče strujom. Prevario sam se. Petnaest godina kasnije, kada sam pokušavao da se trajno oslobodim vojne obaveze, čika doktor mi je ponudio lečenje elektrošokovima. Želeo je da me posadi u fotelju, prikazuje fotografije golih muškaraca (najverovatnije iz šezdesetih i sedamdesetih sa smešnim frizurama i brčićima) i svaki put kada bih se uzbudio pustio bi malo struje u moj mozak. Nažalost, morao sam da odbijem njegovu ljubaznu ponudu. Kasnije sam čuo da je uhapšen zbog primanja mita i ta vest me je razveselila.HILJADU I JEDNA GEJ NOĆ
Dotična knjiga iz šezdeset i neke je kod mene takođe stvorila želju da saznam kako su u to doba, kada se homoseksualnost lečila uz pomoć „Elektrodistribucije", živeli moji gej preci kojima je pretila zatvorska kazna zbog protivprirodnog i bludnog ponašanja. Na moju veliku sreću upoznao sam jednog finog gej seniora, deda Andriju, koji je imao volje i želje da me svako veče stavi na krilo i priča zanimljive priče iz svoje mladosti. Ja sam uživao u njegovim pričama, dok je on uživao u mom društvu. Bio je slatkorečiv i divan pripovedač, a svoje priče je prekidao ujutro na najzanimljivijem mestu, tako da bih jedva čekao sledeće veče i nastavak priče. Sa pričama je prestao posle hiljadu i jedne noći, jer sam se ugojio i nije mogao više da me izdrži u svom krilu.U Beogradu je tokom šezdesetih, kako mi je pričao, u senci cvetalo najlepše cveće bluda i razvrata, uživalo se u zabranjenim plodovima seksualne revolucije, dok su svi na dnevnoj svetlosti bili fini, moralni i pravi komunisti. Rezultati tog skrivenog bluda i razvrata ogledali su se u tome da je jedna polovina Beograda imala triper, a druga sifilis. Slično je cvetalo i gej cveće, skriveno u senci i alergično na sunčevu svetlost, ali uprkos takvim uslovima sasvim je pristojno razvijalo. Komunističko društvo je smatralo da tog cveća uopšte nema u njihovoj bašti, a homoseksualci se nisu trudili da demantuju.
U vreme kada nisu postojali gej kafići i klubovi homoseksualna populacija je bila osuđena da se druži po parkovima i javnim klozetima. Kruzing, kako se naziva ovo druženje, je deo gej tradicije svuda u svetu, koji je opstao uprkos vremenu, gej emancipaciji, postojanju klubova, koji je i danas aktuelan, iako ga se mnogi stide. Homoseksualci su se okupljali u parku Manjež, tzv. Karađoki, na Ušću, Kalemegdanu i nudističkoj plaži na Adi. Aktuelni su bili javni klozeti na „štajgi", kod Glavne železničke stanice i najpoznatiji od svih „Staklenac" kod Narodnog pozorišta. Javno kupatilo u Dušanovoj ulici je bilo jedno od okupljališta, gde su dolazili stariji homoseksualci. Hotel „Intercontinental" je tokom osamdesetih služio kao mesto za druženje sa gej strancima, koji su često posećivali jugoslovensku prestonicu. Privatne gej i pidžama žurke, maskenbali i orgije su posebna priča. Na njima se moglo učestvovati samo uz pozivnicu. Ljudi su se viđali i na velikim manifestacijama i žurkama, naročito posle avangardnih predstava na Bitefu. Iako je tadašnja situacija bila daleko od savršene, na horizontu se nazirala duga i napredak. Ali, onda su došle devedesete.
PRVI KONTAKT GEJ VRSTE
Dok je na Zapadu HIV epidemija rušila sve rezultate seksualne revolucije i pokreta za gej emancipaciju, kod nas je sve šanse za normalan život srušio nacionalizam. Pored devedesetih, mene je drmao i pubertet. Svi znamo na šta se tada po ceo dan misli. Na to sam najčešće mislio dok sam stojao u redu za hleb, mleko, ulje, brašno, šećer... Zamišljao sam mlade zgodne frajere, kojih u tim redovima nikad nije bilo, jer su u njima mahom bili penzioneri. Dok su oni pričali priče o svetskoj zaveri protiv Srbije i ratu, ja sam vodio ljubav u svojoj glavi. Vodite ljubav, a ne rat, je oduvek bila moja parola. Ali, došao je trenutak da vođenje ljubavi prestane da bude samo akcija koja se dešava u mojoj glavi. U tome mi je, pomogla „Pan-Erotica", koja je imala veliki izbor oglasa lične prirode, od kojih su neki bili gej. Opterećenost seksom je loše uticala na moj mozak, tako da se nisam obazirao na rizik i opasnost stupanja u kontakt s nepoznatim ljudima preko oglasa u novinama. Čak mi nije ni izgledalo patetično „udati" se preko novina. Prvi kontakt gej vrste je bio grozan. Frajer bezveze i nezanimljiv, tako da se ništa nije desilo. Jedva sam čekao da pobegnem iz njegovog stana. Ali sam uspeo da izvučem informaciju gde se gej ljudi u Beogradu okupljaju i da postoji gej klub. Ipak se isplatilo. Naposletku, internet je ubio erotske novine, tako da se gej populacija danas mahom upoznaje preko dating sajtova i chat roomova.
PRVI SILAZAK U RUPU
Krajem osamdesetih godina prošlog veka „Buha" je počela da organizuje gej zabave, ali se ta priča dolaskom nacionalističkih devedesetih ugasila. Među prvim klubovima bila je „Farma" koja je počela sa radom 1996. i trajala je tri godine. Beogradski gej klubovi su mahom imali kratak vek trajanja od nekoliko meseci, do nekoliko godina. Najduže je trajao, sada već legendarni, klub „X", od milošte zvan rupa, koji se nalazio u Nušićevoj ulici, preko puta zgrade „Politike".Gej klubove sam zamišljao kao „Plavu ostrigu" iz filma „Policijska akademija", sa gomilom brkatih frajera u kožnim odelima. Pitam li se zašto?! Bio sam jako uzbuđen kada sam prvi put silazio u rupu. I razočarao sam se. Ni traga od brkova, a kamoli kožnih odela. „X" je izgledao kao svaki drugi beogradski klub, osim što su se oko šipke uvijali mladi gejevi, a po ćoškovima piće ispijale beogradske transvestite. Ponekad bi beogradski homofobi bacili suzavac u klub, ali je mahom bilo mirno i bez nasilja, osim ako se lezbijke ne potuku oko neke cure. Klub dugo nije imao konkurenciju, iako je bilo više neuspešnih pokušaja. Onda je beogradska gej scena dobila „Loud & Queer" žurke, koje su se u početku organizovale u klubu „Can-Can", a kasnije i u drugim klubovima. Naposletku „X" je prestao sa radom, a nasledili su ga klubovi „Floyd", „Alliance" i „VIP", koji su takođe doživeli sudbinu X-a. Trenutno u Beogradu rade dva nova kluba „Apartman" i „Toxic", jedan u urbano-elektro, drugi u pop-folk fazonu, koji svakog vikenda organizuju zabave za beogradsku gay i gay-friendly publiku. Ali, hoćemo još.
PREKO HLEBA POGAČE
Ono što Beogradu nedostaje su specijalizovani gej klubovi (S&M, leather, fetiš, twink, hardcore klubovi sa darkroomom) kakvi postoje na Zapadu, gej teretane i saune... Ali pre toga, beogradska gej scena mora da se izbori sa mnogo većim problemom. Pored toga što je beogradska gej scena mala, jer većina gej muškaraca i lezbijki žive skriveni u „ormanima" iz kojih bi već jednom mogli da izađu, ona pati i od hroničnog nedostatka bluda i razvrata. Kada gledamo filmske scene iz gej klubova (na primer one iz serije „Seks i grad"), vidimo gomilu polu-golih znojavih muškaraca koji igraju na podijumu, koji se pipkaju, štipkaju i svašta nešto „protivprirodno" rade. Toga u Beogradu nema, jer je naša scena, kako mi se čini, previše konzervativna i pokušava da svim sredstvima izbaci seks iz homoSEKSualnosti, kako bi se dodvorila većini i bila prihvaćena kao aseksualna masa koja nikoga ne ugrožava, nikome ne smeta i koja se svima sklanja s puta. I tu se vraćamo na početak i priču o elektricitetu. Osobe koje su „lečene" elektrošokovima često su postajale aseksualne, jer su im strujom ubili želju za seksom sa istim polom, ali nisu stvorili želju za seksom sa suprotnim. Tako da je tužno videti kada gej osobe dobrovoljno guše svoju seksualnost u javnosti, pod pritiskom homofobične javnosti, naročito kada to iz navike čine u sigurnim prostorima kao što su gej klubovi. Zato, više ljubljenja, vatanja, skidanja, bluda i razvrata, jer u tome treba da bude draž gej klubova.
Piše: Predrag M. Azdejković