Srbija se iskreno trudi da poštuje svoj Ustav, naročito član 1 koji kaže da je "Republika Srbija država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive". Kad već ne može preambulu, onda makar to.
U Srbiji bez preambule živi oko 20 posto ljudi koji se na popisu iz 2011. godine nisu izjasnili kao Srbi i preko milion ljudi koji nisu pravoslavci. Naravno, to nas ne sprečava da državne institucije imaju svoju (pravoslavnu) slavu, da se vojska i SPC povezuju, da nam vojnici kleče pred popovima, da se borimo protiv zle latinice, da se svima nameće da plaćaju doplatnu markicu za Hram...
Postavlja se pitanje kakvo mi to društvo gradimo? Inkluzivno svakako ne, već državu u kojima je sve podređeno srpskom narodu, pa tek onda svima ostalima. Takvim odnosom kreiramo klimu da manjinske zajednice imaju potrebu da se separatišu i grupišu u delove zemlje gde će biti u većini, kako bi se osećali sigurno. Da kreiraju svoja geta. Naravno, mi to jedva dočekamo da ne moramo da ih gledamo, ali nam smeta što te manjine Srbiju ne percipiraju kao svoju zemlju. Kako bi bili srećni kad bi i manjine počele da govore da su Srbi (po državljanstvu), ali ne zato što smo se mi potrudili da ih u društvo uključimo, već zato što smo ih na to naterali.
Srbija nikako da prihvati činjenicu da u njoj žive drugi i drugačiji i da je to prednost jednog društva i da prekine više da teži nacionalno i verski čistim prostorima. Dodatan problem je što postoji trend da se od manjina pokušava napraviti neprijatelj, bili oni Mađari, Hrvati, muslimani, latiničari, Albanci, homoseksualci... Da li je to pametno?
Naravno da nije. Zato treba prestati sa politikama koje isključuju ljude, politike koje suptilno pokazuju, vama ovde nije mesto, vi niste dobrodošli. Slika gde svi vojnici kleče pred pravoslavnim sveštenikom šalje poruku da vojska nije institucija za one koji nisu pravoslavci. Slika gde se skida latinica sa Kulturnog centra Beograda šalje poruku da oni koji pišu latinicom, ili su izdajnici srpskog roda ili da nisu dobrodošli.
Posebno na meti su oni koji po svim krvnim standardima spadaju u srpski narod, a ne ponašaju se po pravilima srpskog naroda - izdajnici. To su oni što hoće da leže za Srebrenicu, koji pored ćirilice pišu latinicom, koji su ateisti, ne vole Rusiju, ne vole Noleta, ne oduševljavaju ih sportske medalje... Manjine bi negde mogli i da prihvatimo, oni su ionako tuđi, ali ovi domaći izdajnici nam posebno idu na nerve.
Rekao bi čovek da je Srbija iz ratova sa skoro svim komšijama i iz loših odnosa sa skoro svim komšijama nešto naučila, ali ne! Apsolutno ništa, već nastavlja sa istim politikama i istim odnosima, a to sigurno neće doneti nešto dobro.