ili "Saniranje posledica umesto uklanjanja uzroka"
Već godinama unazad mogli smo biti svedoci raznih vrsta napada na male verske zajednice - protestanske provenijencije. Napadi su varirali od verbalnog nasilja pa sve do uništavanja imovine i verskih objekata koji pripadaju ovim verskim zajednicama. Radi podsećanja, navešću samo neke od njih i one koji su novijeg datuma, budući da je lista ovih incidenata veoma dugačka.
Ulazna vrata Adventističke crkve i staklena pregrada između ulaznog hola i crkvene sale provaljena su i razbijena u noći 20. januara 2002. godine. Prvog novembra 2005. nepoznati počinioci razbili su prozore na zgradi Adventističke crkve u Beogradu. U toku 2006. Godine U Kraljevu je bačen Molotovljev koktel na Evangelističku crkvu, kamenovana je zgrada Hrišćanske baptističke crkve u Novom Sadu, a katolička crkva "Svetog duha" u Novom Sadu je opljačkana. Možda jedan od najtežih incidenata se desio početkom 2007. godine kada je grupa nepoznatih počinilaca podmetnula požar u verskom objektu Hrišćanske adventističke crkve u mestu Stupar. Bezbroj puta, ulazna vrata Baptističke crkve u Novom Sadu a u kojoj pored ove verske zajednice bogosluženja vrše još i Evanđeoska ckva i Crkva Hrista Spasistelja i koja se nalazi samo 50 tak metara pore policijske stanice bila su demolirana i uništavana.
Nakon višegodišnje diskriminacije i verske netrpeljivosti pripadnici Hrišćanske Adventističke crkve juče su zatražili zaštitu od predsednika Srbije:
„U otvorenom pismu predsedniku Srbije Borisu Tadiću navodi se da su nepoznati počinioci u poslednjih deset dana na hramovima Hrišćanske adventističke crkve u Sivcu i Kragujevcu ispisali neprijateljske poruke. Predsednik Glavnog odbora te crkve Miodrag Živanović kazao je da oni godinama pokušavaju da ukažu na problem politike "iskorenjivanja i istrebljivanja" određenih verskih zajednica koja se vodi na ovim prostorima a u čijem cilju je i stvorena diskriminacija u Zakonu o verskim zajednicama. On je od Tadića zatražio da hitno preduzme određene mere u cilju zaustavljanja i sprečavanja opasnih, smrtonosnih pretnji i zaštite vernika, dece i imovine Hrišćanske adventističke crkve."
Tokom zadnjih deset godina nadležnim organima je prijavljeno mnogo raznih oblika verbalnog i fizičkog nasilja kojeg su trpili građani naše zemlje zbog svoje verske pripadnosti. Odgovorni za ove prestupe nikada nisu bili kažnjeni a u izveštajima policije obično se navodilo kako je nasilje delo nepoznatih maloletnih prestupnika i vandala.
Sa druge strane, zakon o crkvama i verskim zajednicama predstavlja svojevrsnu diskriminaciju malih verskih zajednica, jer pravi distikciju između tradicionalnih - etničkih i malih - višenacionalnih verskih zajednica. Na taj način, zakon posrednim putem, u praktičnom smislu diskvalifukuje protestantske verske zajednice stavljajući ih u podređeni položaj a pripadnike njihovih zajednica u svojevrsne građane drugog reda.
Zanimljivo je osvrnuti se i na odnos termina crkva - verska zajednica. Po trenutnom zakonu tradicionalne crkve, a to su Pravoslavna, Rimokatolička, Slovačka evangelička, Reformatska hrišćanska crkva i Evangelička crkva nazivaju se crkvama dok se netradicionalne hrišćanske crkve nazivaju konfesionalnim zajednicama. Dakle, već u samom imenovanju verskih subjekata dolazi do svojevrsne diskriminacije, bez datog objašnjenja koji su to kriterijumi koji jednu versku zajednicu čine crkvom a koji je kvalifikuju kao zajednicu.
Podsetiću ovom prilikom i na reči aktuelnog ministra vera u vreme izglasavanja zakona, g. Milana Radulovića koji je tradicionalne i ostale crkve upoređivao koristeći fudbalsku analogiju prve i druge lige i zone. Dakle, logično prema izjavi ministra koji stoji iza ovog zakona, može se izvući zaključak da su pripadnici malih verskih zajednica vernici drugog reda ili možda trećeg!?
U ovom kontekstu važno je napomenuti dugogodišnju kontinuiranu akciju pojedinih ljudi a od koji su neki i pripaci MUP-a, koji daju sebi za pravo da ocenjuju rad i delovanje malih verskih zajednica. Ovi ljudi, čija imena neću pominjati, predstavljajući sebe kao autoritet u polju poznavanja fenomenologije „verskih sekti", neretko su u svojim knjigama i izveštajima javnosti plasirali nepotpune i netačne informacije formirarući na taj način lažnu sliku koja je neretko sveštenike malih verskih zajednica predstavljala kao špijune raznih obaveštajnih službi, strane plaćenike, izdajnike. U njihovim ekspertskim analizama primetna je ogromna količina zavereničkog diskursa. Tako na primer, jedan od autora male verske zajednice dovodi u vezu s Iluminatima, tajnom organizacijom koja je prestala da postoji još davne 1786. godine, a delatnost malih verskih zajednica stavlja u službu „novog svetskog poretka".
„U svojim javnim nastupima, jurišnici i sektolozi često su nabrajali verske zajednice koje postoje ali i ne postoje u našoj zemlji, brkajući njihova imena i dovodili u međusobnu vezu zajednice koje nisu imale nikakve istorijske, sociološke, teološke ili bilo koje druge veze jedna sa drugom" (Bjelajac, Vidović, „Udar na verske slobode": 2003: 105)
Autori raznih pamfleta i dela koji su bili posvećeni „raskrinkavanju sekti" često su se bavili nepreciznim, površnim teološkim i sociološkim analizama u kojima su prikazivali više nego očiglednu stručnu nekvalifikovanost i nekompetentnost. U ovom kontekstu navešću javnosti dobro poznato delo iz opusa ovakvog literalnog žanra - „Verske sekte - priručnik za samoodbranu" koja se koristi kao priručnik u srednjoj školi unutrašnjih poslova. Ako se pripadnicima organa bezbetnosti plasiraju pogrešne informacije onda ni ne treba da čudi izvesna doza ravnodušnosti u istrazi počinilaca ovakve vrste nasilja o kojoj ovde govorimo.
Ovakvim informacijama često su se koristile i razne ultradesničarske organizacije koje su ovakva izdanja neretko prihvatale kao neprikosnoveni autoritet i tako opravdavale svoje javno delovanje protiv raznih „neprijatelja srpstva". Nema potrebe ni da navodim kakav efekat niz ovakvih dezinformacija može stvoriti kod prosečnog građanina ove zemlje koji nekritički prihvata sve što mu plasiraju slični autori i samozvani autoriteti.
Nije dakle neobično što se verska netrpeljivost prema malim verskim zajednicama i dalje nastavlja jer se konstantno pušavaju sanirati posledice a ne njihov uzrok. Konstantno se traže počinioci incidenata, dakle, krajnji konzumenti i slobodno mogu reći žrtve manipulacije, a ne oni koji te dezinformacije već godinama plasiraju i na taj način potpiruju i šire atmosferu etničke i verske netrpeljivosti.