Možda jedna od najupečatljivih scena poznatog bosansko-hercegovačkog filma "Remake", filmskog debija sarajevskog pozorišnog reditelja Dine Mustafića u kojoj jedan od glavnih likova Ahmed Karaga (lik tumači Miralem Zupčević) svome sinu pripoveda kvintesencijalnu mudrost u kojoj se oslikava sva stravična jednostavnost i dubina balkanskog paradoksa: "Što je bilo biće, što se radilo, radiće se..."
Poput filma, Balkan je tužna priča o cikličnoj i istorijskoj povezanosti tragičnih ljudskih sudbina i spirale zločina u kojoj jučerašnje žrtve postaju današnji vinovnici i tako unedogled, dok za žrtve pravda i dalje ostaje nedostižna. Između takvog ontološkog paradoksa, ljudi koji pokušavaju da promene ovu stanje aporije postaju anomalija, u čini mi se, nezaustavljivom procesu akcija i reakcija.
Sa sociološke tačke gledišta jasno je da su minuli konflikti bili pre svega političke a ne verske prirode. Međutim, ne može se nikako osporiti snažna religijska konotacija koja je vodećim ento-politikama dala legitimitet. Selektivnost pamćenja i (ne)kultura sećanja možda je jedan od suštinskih odrednica koje oslikavaju današnji političko-religijski kontekst Zapadnog Balkana. Etno-politike koje su dovele do stravičnih zločina do današnjeg dana nisu demontirane.
Antagonizam između dominantnih religija na Zapadnom Balkanu nije uzrokovan u dogmatskim ili teološkim razlikama već njegov uzrok možemo da tražimo u religijskoj imaginaciji političkog, političkoj religiji i teo-političkoj artikulaciji transgeneracijskog sećanja koje se posledično transformiše u javni narativ i kolektivno sećanje. Dakle, dominantne religije, umesto da budu institucije kulture sećanja, igraju ulogu medijuma, ili "branitelja" (Hofmann, 2004) kolektivnog transgeneracijskog sećanja, kojeg Marijana Hirš još naziva i "post-sećanje" (post-memory) (Hirsch, 2013). Post-sećanje ili 'nasleđeno sećanje' predstavlja način na koji posleratne generacije usvajaju tragična i traumatična iskustva njihovih predaka. Potomci žrtava traumatičnih ratnih događaja, vinovnika ili svedoka tih događaja "toliko su snažno povezani sa iskustvima i sećanjima njihovih predaka" da nasleđena sećanja zapravo postaju čvrsto inkorporirana u indentitet ili lično sećanje pojedinca i tako se prenose dalje na buduće generacije - koje se još nazivaju i "postgeneracijom" (Hirsch, 2012:3-4). Post-jugosovenski religijsko-politički kontekst možemo posmatrati kroz Hiršovu teorijsku matricu nasleđenog sećanja. U ovom složenom procesu transfera sećanja, verske zajednice postaju institucije kolektivnog nasleđenog sećanja, "čuvari" specifične i isključive interpretacije prošlosti koje je najčešće selektivno i ekskluzivističko i kojem nedostaje empatije za patnje i žrtve pripadnika drugog verskog ili etničkog partikulariteta. Ovo nas dovodi do zaključka da tendencija narativne konstrukcije amalgama nacionalnog i religijskog kojom se dodatno manipuliše od strane političkih elita formira "post-vernike" koji "druge" posmatraju kroz specifični post-konfliktni konstrukt sećanja, što doprinosi da prostor Zapadnog Balkana ostaje u stanju "zamrznutog konflikta" Posledica takve manipulacije prošlošću dovodi do pojave u kojoj osobe koje nemaju neposredno iskustvo rata ili ratnih zločina inkorporiraju pomenute narative kao sopstvene procese sećanja ili postaju deo njihove društveno-političke matrice.
Dijametralno suprotna stanovišta prema prošlosti i minulim konfliktima najviše imaju verske institucije. Ovo nije samo pretpostavka već je empirijski proverljiva činjenica a deo je javnog diskursa religija. Izjave Reisa I Uleme, Huseina Kavazovića, biskupa Franje Komarice, te neizbežno žongliranje vrha SPC sa političkim establišmentom Republike Srpske i odsustvo upitanosti prema stratištima "drugih i drugačijih", ne ostavaljaju mnogo prostora za prevazilaženje tih razlika. Bez sumnje, jedino rešenje za prevazilaženje tenzija koje za sobom mogu doneti i veće podele leži u nepristrasnom pogledu na prošlost i žrtve kojeg bih objasnio u jednom jednostavnom paragrafu:
Oni koji poriču žrtve "drugih i drugačijih", nemaju nikakvo moralno pravo da govore o žrtvama iz sopstvenog naroda. Selektivno sećanje nije ništa drugo do legitimizacija zločina i besramno žrtvovanje nevinih po drugi put na oltaru etno-političkih ideologija i interesa. Sa hrišćanskog stanovišta to je primordijalno, plemensko i pagansko žrtvovanje bogu rata kojeg smo zamenili bogom nacije, ideologije ili mita o sopstvenoj obogotvorenosti.
Drugim rečima: Pređemo li preko "tuđih", prešli smo i preko "svojih" žrtava.
U vremenu kada se verske i etničke razlike ponovo ističu a vodi računa isključivo o žrtvama sopstvenog etniciteta, dolazi dokumentarni film, koji, čini mi se, nudi odgovor na izlaz iz ove ne tako optimistične stvarnosti čija je budućnost nedvosmisleno uslovljena odnosom prema prošlosti. Pogledajte trailer filma II dela dokumentarnog serijala "Religije, nacionalizam i kultura sećanja: Osporena sećanja". Dobrodošli na promociju 9.6.2016. u velikoj sali Doma Omladine u Beogradu, sa početkom od 19h.
U panel diskusiji koja će se održati nakon projekcije filma učestvuju:
Dragan Pjevač, advokat i predsednik Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih lica sa prostora bivše Jugoslavije
o. Aleksandar Đakovac, SPC
Vladimir Kolarić, teoretičar filma i umetnosti
Nikola Knežević, autor filma
Moderator: Sergej Beuk