Za početak kratak komentar: Pozdravljam lustraciju ako je možemo tako nazvati, jer to Srpsku pravoslavnu crkvu čini odgovornijom. Šokantno je da je vl. Filaret bio pozvan na odgovornost isključivo zbog indicija za finansijske malverzacije a o njegovim decenijskim nacionalističkim istupima koji su kulminirali odlikovanjem osobe koja je sinonim za mržnju i netrpeljivost, nije bilo ni spomena. Dakle, Crkva nacional-šovinizam i dalje ne vidi kao problem i pojavu suštinski protivnu vrednostima jevanđelja. U susednoj RKC u Hrvatskoj, nacionalizam i ideološko-politički diskurs je postao sastavni deo javnog jezika crkve - on se neguje, generiše a istorijski revizionizam nameće kao isključivi pristup prošlosti. Ovo nas ne vodi ka stabilnosti u regionu već ka daljoj polarizaciji i podizanju tenzija.
U prilog tome postavljam tekst koji prati trejler pilota dokumentarnog serijala "Religije, nacionalizam i kultura sećanja" čiji sam autor i koji tematizuje problematiku odnosa Crkve, naionalizma i kulture sećanja u regionu.
Gotovo dve decenije nakon ratnih sukoba u Bivšoj Jugoslaviji, prostor Zapadnog Balkana i dalje funkcioniše kao region „zamrznutog konflikta" u kojima preovladavaju razni amalgami versko-nacionalističkih narativa koji govore o opasnosti od „drugoga". Iako su konflikti u bivšoj Jugoslaviji bili pre svega političke prirode, sasvim je sigurno da su posedovali i versku konotaciju, te da su dominantne religije igrale određenu ulogu u stvaranju etničkih podela i netrpeljivosti. Religija je služila kao gradivni element nacionalizama i bez sumnje, kao jedan od osnovnih identitetskih markera koji su definisali podeljene strane unutar sukoba. Na taj način, verski simboli, rituali i organizacije služili su kao katalizatori konflikata, nacionalnog osvešćivanja i etničkih antagonizama. Posledično, političke elite inkorporirale su verske simbole i elemente u novu vrstu političkog kapitala i nove etno-ideološke matrice - nacionalističkog populizma koji je prisutan i danas.
Iako dele isti geografski i post-kofliktni prostor, dominatne religije na Zapadnom Balkanu - Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva i Islamska zajednica poseduju ponekad i dijametralno različite poglede prema minulim konfliktima i prošlosti. Religija tada zauzima javni prostor ali na jedan maliciozan način, najčešće u formi amalgacije verskog i nacionalnog, to jest, negativnog teo-političkog diskursa, u kome se prepliću mitska transcedenca (Kosovski mit u Srbiji, Antemurale Christianitatis u Hrvatskoj), polarizacija i antagonizam na relaciji Istok-Zapad često u vidu manihejskog dualizma (zaverenički diskurs) i selektivan pristup žrtvama. Ništa manje nisu prisutni ni elementi koji u dekonstrukciji prošlosti dovode do izmišljanja tradicija i na ideološki način konstruišu novi teo-politički narativ koji negativno utiču na normalizaciju odnosa na prostoru Zapadnog Balkana i formiranje kleronacionalističkih obrazaca koji pogoduju održavanju verskog fundamentalizma i netrpeljivosti. Sav antagonizam i dugogodišnja istoriografska antinomija balkanskih naroda neumitno se transponira na ravan kolektivnog sećanja koje u svojoj nepravilnoj formi postaje sukobljeno generacijsko traumatsko sećanje i trasiraju put nastavka konflikta. Verske zajednice imaju bitan značaj u ovim procesima. Ne samo zbog svoje kulturno-istorijske uloge već i zbog svoj narativa koji je prevashodno narativ sećanja, jer su crkve i verske zajednice zapravo institucije sećanja. Mogu li istorijska mesta stradanja poput Jasenovca ili novih stratišta poput Srebrenice, Vukovara ili Kravica da dobiju religijsku dimenziju koja bi se izdigla iznad selektivnosti pamćenja? Ovo sećanje treba izdignuti iznad puke selektivnosti i njihove ideologizacije i politizacije kako je neretko do sada bio slučaj i nasuprot tome raditi na kulturi sećanja koja je inkluzivna prema svim žrtvama sukoba, prema žrtvama „drugoga" i odgovornosti prema zločinima naših sunarodnika kako bi se izbegla istorijska spirala sukoba na ovim prostorima.
Naša kolektivna svest mora doći do tačke u kojoj ćemo shvatiti da je nephodno da prvo govorimo o zločinima koje su pripadnici našeg naroda činili drugima i tako ići tragom obaveze kolektivne odgovornosti i kulture sećanja. Reciprocitet ovakvog inkluzivnog transfera kolektivnog sećanja nužno podrazumeva da i strane koje su počinile zločine prema našem narodu učine isto - to je jedini mogući put kako bi se žrtve minulih sukoba izdigle iznad epiteta nacionalnog i verskog i postale svete za sve a ne samo za pripadnike određenog etničkog ili verskog partikulariteta. Sve ostalo je puka selektivnost i pristrasnost koja mrtve žrtvuje po drugi put na oltaru nacionalnih i ideološko-političkih interesa a novoj gerenaciji priprema pozornicu novih užasa.
Na tragu ovakvog razmišljanja, dokumentarni serijal radnog naslova „Religije, nacionalizam i kultura sećanja" u produkciji Centra za istraživanje religije, politike i društva ima za cilj da analizira na koji način verskо/politički faktori utiču i kreiraju kulturu sećanja u post Jugoslovenskom prostoru. Predviđeno je da se serijal sastoji od četiri polučasnovne epizode kojima će prethoditi pilot emisija. Da li postoje političke religije na Balkanu i kakav je odnos između religije i stvaranja nacionalno-političkih ideologija? Kakva je uloga transgeneracijskog sećanja i uloga religija bila tokom ratnih sukoba a kakvi su mirovni, odnosno konfliktni kapaciteti religija u regionu danas? Koliko je važno da religije daju podršku regionalnim mirovnim inicijativama, poput Inicijative za REKOM ili formiraju sopstvene inicijative? Neka su od pitanja kojima će se baviti pilot i nastavci dokumentarnog serijala. U izradi projekta će učestvovati stručnjaci iz regiona i inostranstva raličitih konfesija i akademskih profila.