Der Arzt ist oft gefährlicher als die Krankheit! Nije mi prvi put da dolazim u posetu u Kliniku za hematolohiju Kliničko bolničkog centra Vojvodine ali zaista nisam očekivao da ću 8. godina nakon moje zadnje posete naći odeljenje u još gorem stanju. Utisak kojeg sam odneo pre osam godina je potresan i težak. Bio sam u poseti jednog gospođi iz moje parohije a pored nje je ležala žena u terminalnom stanju bolesti. Plastično rečeno, u samrtnom ropcu. Stenjala je, pozivala u pomoć trpeći najgore bolove. Umrla je nekih desetinu minuta kasnije bez ikoga pored sebe, bez pomoći osoblja i nažalost bez ikakvog ljudskog dostojanstva.
Ovaj put sam došao u posetu svojoj majci koja boluje od Non Hočkinovog limfoma. Zajedno je smeštena u sobi broj 90. sa najtežim bolesnicima. Uslovi koje sam zatekao su zaista potresni. Soba nije klimatizovana iako je napolju temperatura 32+ C, pojedini kreveti nisu funkcionalni - nije ih moguće podesiti. 8 ljudi je smešteno u sobi. Sanitarni uslovi su loši. Ženski WC je udaljen 30 metara niz hodnik. Osobama sa tako teškim oboljenjima je veoma teško prevaliti toliku razdaljinu radi obavljanja fizioloških potreba. Bolesnici su tako prinuđeni da to obavljaju u posebnim posudama na koje kasnije moraju da čekaju dosta vremena da bi se ispraznile. Higijenski uslovi su loši. Entomolozi bi ovde pronašli čitav spekat raznih vrsta insekata. Oni se mogu naći pored lavaboa, ormara, po krevetima i u bolesničkim kasetama. Bukvalno na svakom koraku.
Kao da ti napaćenim ljudima nije dovoljno što su odvojeni od svojih najmilijih, koji svakodnevno se bore sa najtežim oboljenjima, pokušavajući da istraju u nadi i prevaziđu apatiju na koju ih upućuje okolina u kojoj se nalaze. Uslovi u kojim prebivaju i bore svoje najvažnije životne bitke nikako im ne idu u korist. Pojedine lekove, najčešće kupuju članovi porodice. Bolesnici dobijaju veoma malo informacija od svojih lekara. Primera radi, moja majka je primila dozu citostatika. Ona tačno zna koliko i čega treba da primi, međutim, po dolasku u Novi Sad, lekar nije ni tražio da vidi uput sa prepisanom terapijom. Žena je danas primila rundu hemoterapije a pitanje o tome šta prima nije dobila nikakvu informaciju. Zvala me je danas da joj kupim Klometol - lek koji treba da se da introvenozno zajedno sa citostaticima radi ublažavanja nuspojava citostatika, jer nije bila sigurna da ga je primila. Pitala je sestru, nikakve informacije nije dobila. Drugim rečima, primila je terapiju a nije upoznata sa tim šta je primila. Na bolničkom kartonu ne piše skoro ništa za današnji dan. Vikendima jedan lekar dežura u čitavoj zgradi (zgrada ima četiri klinike - četiri sprata). Odlazeći sa klinike, prolazio sam niz hodnik a iz jedne od soba sam čuo stenjanje i samrtne bolove. Zaustavila me je jedna pacijentkinja i rekla sledeće "trebalo bi ovde da budete 24 sata". 24 sata niko nije ušao u ovu sobu a žena zapomaže čitavo vreme.
Pitam se da li su naši roditelji ovo očekivali dok su godinama izdvajali za zdravstveno osiguranje? U uslovima u kojima pojedini momenti liče na deveti krug Danteovog pakla nije mnogo potrebno da običan čovek izgubi svaki osećaj dostojanstva a još manje da izgubi svaku nadu. U zemlji u kojoj je kultura umrla, poštenje postalo passe, politikanstvo profesija, šta mogu očekivati oni kojima je pomoć sada najpotrebnija?
APEL ljudima na vlasti ili osobama koje su u mogućnosti da pomognu: Sobi 90, Klinike za hematologijuu Novom Sadu je hitno potreban ispravan klima uređaj. Bolesnici koji boluju od limfoma, leukemije i drugih teških oboljenja primaju terapiju u temperaturi od 28 - 30C+.