Sada kada smo konačno uzeli sve(t) u svoje tradicionalno krvave ruke, došlo je vreme da makar pokušamo da govorimo istinu i samo istinu. „Makar". Eto, tako to zvuči kad se mi namerimo da govorimo istinu istine radi. A opet, kao i svaka biljna ili životinjska vrsta pred izumiranjem spremni smo na sve, pa i na istinu samo radi istine, bez ikakve koristi. Makar tako sebi delujemo, malograđanin uvek ima o sebi bolje mišljenje od onog koje drugi imaju o njemu.
Za stotinak godina, kad sa svojim pričama iz nepričave pretpostavljeno nestanemo sa namučenog lica zemlje, možda će se u školama učiti i nekakva istina o ovom bizarnom ratu - kao vrhuncu višefazne i višesmislene reaktuelizacije, pa raznolikih maskiranja, podgrevanja, hlađenja i potpirivanja ciljeva Drugog svetskog rata (koji nije bio ništa drugo do premeštaj dotadašnjih kolonijalnih ratova na tlo Evrope). To je, po svemu sudeći, bio i neminovni sukob dve najjače evropske periferne buržoaske države, tj. konfliktnih interesa njihovih buržoazija: jedne pretežno nacionalno a druge pretežno kompradorski koncipirane. Onda se, prirodno, pretvorio u opšti rat postojećih i pretendujućih svetskih ekonomsko-političkih dominiona. U tom ratu, neutralan političko-ekonomski sistem mogao je biti samo onaj koji je milom ili silom već pokorio i ujedinio glavne frakcije nacionalne i kompradorske bužoazije, i mogao se zato dnevno prilagođavati ratnim ciljevima i narativima jednog ili drugog ili nekog trećeg bloka (kao što su operateri tih sistema tipa Orban, Vučić, Erdogan itd. u suštini i radili).
Rat se igrom slučaja odvija(o) unutar teritorije/imanja šire porodice etnički srodnih naroda. I zato je možda (bio) tako pogubno bratsko-ratski, tako tragično brato-ubilački. Kao ono kad jedan brat udari drugom čvrgu, onaj uzvrati šamarom a ovaj naravno pesnicom, pa nadalje, pepeljara, viljuška, stolica, nož itd. A sve nadajući se, obojica ili koliko ih već ima, da će baš time, tim završnim teškim udarcem u stvari prekinuti sukob. I da će time izazvati divljenje i poštovanje ostale rodbine i najšire publike, koja je, već iz svojih šićardžijskih pobuda, dobrim delom navijala za produbljivanje sukoba i zaoštravanje obračuna, pogotovo onda kada je bivalo jasno da samim obračundžijama nije do toga nimalo stalo. I eto...
A mi malograđani opredeljivali smo se, kao i uvek, u skladu sa sopstvenim ekonomskim i političkim položajima (klasno-borbenim) i ambicijama (klasno-ratnim), pa koliko su oni/e (bili/e) jasni/e i stabilni/e toliko su stabilna i jasna bila i opredeljenja. Naslućuju neki da je to (bio) rat globalne neoliberalne kamarile protiv globalne radne snage. Tim gore po nas jer mi bi želeli da budemo blizu elite, pa makar i kao posluga kod kamarile ali situacija nas svako malo gura bliže proletarijatu tj. radnoj snazi. Mic po mic, došlo se samim tim do samog problemskog jezgra tj. tačno do nukleusa a onda više nije imalo ni gde ni kako dalje : (