Na kuhinjskom stolu gospođe Olge Jovanović nalazio se predmet zbog koga je pozvala policiju. U providnoj kesici, uredno zapakovan, nalazio se ljudski prst. Pocrneo i sasušen, ali prepoznatljiv i neveštom oku, plašio je staru ženu nekoliko sati, otkad joj je taj "poklon" doneo veliki crni mačak. Taj razbojnik je sada sedeo na hoklici i nepoverljivo pratio svaki pokret inspektora, spreman da zbriše kroz otvoren prozor na najmanji znak opasnosti.
"To je Vaš mačak?" upitao je inpektro Marković.
"Nije moj" uzdahnu ona, . "On je slobodan. Dođe i ode kad hoće. Jednog dana se samo stvorio na mom prozoru od kujne, valjda mu je zamirisala hrana? Bio je izgladeno i usukan, ulepljen perjem od golubova i ptičijim izmetom, kao da je poharao nečiji golubarnik?. Nije se bunio ni kad sam ga okupala i odnela kod veterinara, a posle negovala dok nije ojačao i mogao da ode, skitara jedna. Od tada mi donosi male "poklone", prvo skoro mrtvu bubašvabu, nekoliko golubijih pera, pa onda ulovljenog miša..., i sad ljudski prst. Kad bi samo mogao da nam kaže i gde ga je našao?"
"Ne brinite, ne mora da znači da je nešto strašno u pitanju. Dobro ste uradili što ste nas zvali. Obavestiću Vas ako nešto nađemo".
Izašavši na ulicu inspektor je pomislio na gomilu posla koji ga čeka, i ispravno zaključio da je to sa prstom posao za patologa. Narednih dana se nije mnogo bavio tim problemom sve dok ga nisu obavestili da su uspeli da rehidriraju prst i skeniraju otisak.
Bio je to kažiprst desne ruke osobe koja se od pre četiri godine vodi kao nestala. Iz šturog izveštaja koji je tada napisao inspektor Nikolić, koji je vodio istragu, nije se moglo saznati mnogo.
Službenica Pošte Olivera Jović nestala je pred Novu godinu pre četiri godine. Neudata šezdesetjednogodišnja žena, vlasnica stana u Kraljice Marije 5 Beograd. Uzela je nekoliko dana godišnjeg odmora jer je nameravala da otputuje. U stanu su nedostajale odeća i neke lične stvari pa je zaključeno da je otputovala, mada su njena sestra i sestričina tvrdile da nije otputoivala i insistirale su na daljoj istrazi. Kako nije bilo novih dokaza sve je stalo i vodilo se kao slučaj nestale osobe.
To je bio razlog da inspektor pokrene novu istragu. Obraćajući se policajcima rekao je da postoji jedan neobičan način da saznaju gde je mačak našao taj prst. Naime, imao je ideju da se mačku oko vrata stavi lagani tragač, da se utvrdi kuda se kreće i gde se najduže zadržava, a te zgrade će kasnije detaljno da pretresu. Ako buidu imali sreće naći će telo nesrećne žene? Znao je da ništa ne može da uradi dok ne nađe telo a za to mu je trebao da "progovori" jedan crni mačak.
Tehničari su sjajno obavili zadatak, mada u to da će uspeti nisu svi verovali. Radijus kretanja mačke rekao im je da se on kreće celom ulicom, a najradije zadržava u nekoliko zgrada, od kojih je jedna bila baš zgrada u kojoj je živela nestala žena.
Upravo tu je inspektor krenuo sa istragom.
Iznenadio se kada je video staru zgradu sa ravnim krovom u samom srcu Beograda, a koja nije nadograđena i nagrđena "uradi sam" nadogradnjom, već stoji dostojanstvena i lepa kakvu je arhitekta i zamislio. Stanari su radoznalo zapitkivali šta se događa.
Dok je čekao da policajci pretresu podrum i nekadašnju kotlarnicu to je pomenuo radoznaloj komšinici koja "ne voli tračeve" ali je od nje za deset minuta saznao skoro sve o stanarima zgrade, i pokušaju nadogradnje koji je propao "zbog Žarka" i nestale Olivere, koja nije htela da potpiše saglasnost da se zgrada nadogradi jer su hteli da isteraju Žarka iz "te sobice u kojoj živi". Tako je to propalo.
Popeo se na ćetvrti sprat do stana nestale Olivere u koji se, pošto je nestala, uselila njena sestričina.
Vrata mu je otvorila mlada žena tridesetih godina.
Bila je potresena i ljuta što je istraga stala a ona je "znala" i uporno tvrdila da je njena tetka mrtva.
"Kako znate da nije više živa?" upita inspektor.
"Osećam. Osetila sam to prvog dana kada sam ušla u stan, kao da mi je neka hladna ruka izvadila srce. I sanjam je često. Ona je na nekom mračnom mestu, ne vidim je dobro ali znam da je to ona. Pokazuje mi da nešto nađem, nešto njeno, ali ne znam šta. Pruža mi ruke i vidim da joj na jednoj ruci nedostaje prst a vidim i da nema lančić, isti ovakav kakav ja imam." pokazala je lančić sa krstom koji je vrtela sve vreme.
"Koji prst ste videli da joj nedostaje" upita inspektor dok mu se jeza pela kičmom.
Razmislila je trenutak pa pokazala desni kažiprst.
"Ne verujem da je to stvarno, i ne umišljam da "imam vizije" i te gluposti. Ne verujem u te stvari. Možda je sanjam samo zato što toliko želim da je vidim živu ili da je dostojno sahranim. Samo Vas molim da je nađete. Došla sam u njen stan jer je ovde osećam, ona je ovde. Ako odem kući nestaće a ja ne želim da je izgubim.
Iz podruma su mu javili da ništa nisu našli. Nekada je u podrumu bila kotlarnica a Žarko koga spominju radio je kao ložač i domar zgrade preko dana, a noću kao portir u nekom preduzeću. Kada ujutru založi mogao je da odspava. Nije imao gde da živi pa su mu stanari dozvolili da u "zajedničkim prostorijama" na vrhu zgrade sebi namesti jednu sobicu. Kada je zgrada pre desetak godina priključena na gradski toplovod kotlarnica je uništena a odžak zatvoren.
Žarko je ostao zaštičeni stanar zahvaljujući ugovoru sa starim stanarima, koji su se postarali da ga do smrti niko ne može iseliti. Sada je imao oko 75 godina, imao je malu penziju i i bio veoma lošeg zdravlja. Kada su stari stanari pomrli a naslednici stanove prodali, ili se oni uselili, pohlepa je nadvladala razum i mnogi su dali saglasnost da se zgrada nadogradi iako bi to za Žarka značilo selidbu na ulicu..
Jedino je Olivera Jović odbila da se potpiše. Tako je to propalo.
Sve to mu je, napola šapućući, ispričala komšinica dok je čekao da se ekipe rasporede i počnu pretres zgrade.
"Šta mislite o tom Žarku? Kažu da se udvarao vašoj tetki" upita inspektor mladu ženu.
Devojka se nasmeja. "To je glupost. Ne verujte u tračeve. Nije joj se čika Žare udvarao ali je jeste zaprosio, kada se, jadničak, uplašio da će ga izbaciti na ulicu. Hteo je da se "udomi" kako sam reče. Odmah se pokajao i izvinio a tetka je tu epizodu okrenula na šalu. Ne bi on to sam ni smislio, glavu dajem da ga je na to nagovorio taj Rista, njgov "drugar" u piću na krovu zgrade. Obično tamo sede i opijaju se.
Sve to mi je pričala tetka Olja.Tu epizodu da je ponudio brak tetki je je još onda čika Žare ispričao Risti, jer ga je ovaj propitkivao dok je bio pijan, a Rista svima razglasio, da bi ga ismevao.
I posle, kada je moja tetka nestala, Rista je svima pričao kako je sigurno čika Žare naudio mojoj tetki što ga je odbila kada je prosio. Što veze nema sa mozgom, ali narod voli tračeve više nego leba da jede. Tako se ta priča drži i danas. Znam čika Žareta otkad sam bila mala, bila sam više ovde kod tetke nego kod mame i tate. Zasipala me je ljubavlju, tako mi nedostaje. Tetka Olja je i Žareta pazila, kuva za sebe pa odnese i njemu. Opere mu veš u mašini, učila ga je da vodi računa o sebi i grdila što se zapije sa Ristom pa posle boluje nedelju dana.
Čika Žare nema ni para, mala mu je penzija pa ne kupuje alkohol i retko pije. A onda mu se navrzo taj Rista koga je slučajno upoznao u parku i počeo da donosi alkohol i da ga poji, Bože me oprosti kao da je hteo da ga upokoji tim alkoholom?"
"Ko je taj Rista, znate li nešto više o njemu?"
" On ne živi u ovoj zgradi. Vidite onaj kafič na kraju ulice? To je njegov kafić, i menjačnica, ili njegovog kuma koji drži kladionicu pored kafića? Ne znam tačno šta je istina jer Rista mnogo laže. I mnogo se hvali kumom i " debelim vezama" sa moćnim ljudima u gradu. I pitam se šta jedan čovek koji ima toliko para, ima kafić i menjačnicu, Šta uporno traži u društvu siromaška i kakav je čika Žare? Sigurno nije zabadava, on ništa ne radi ako nema iz toga neku korist, sam se time ghvalio kako je "pametan".
Inspektor se popeo na ravan krov kuće i iznenadio se kada je vido volijeru za golubove. Bila je prazna ali veoma prljava, puna perja i golubijeg izmeta.. Iz svoje sobe izašao je starac i pitao ga šta traži. Bio je to Žarko. Inspektor se predstavio a starac reče da će rado odgovoriti na sva pitanja samo neka nađu Oliveru. Sve je potvrdio što je inspektor već znao.
Za svaki slučaj inspektor je zatražio i pretres Žarkove sobe. Veoma se iznenadio kada je u fioci našao lančić sa krstićem. Nije bio sakriven, nalazio se u fioci i mogao je svako da ga vidi.
Upitan odakle mu taj lančić Žarko reče da ga je našao u slivnuku za kišnicu koja odlazi sa krova. Čistio je lišće i mlazom vode ispirao prašinu iz oluka jer se oluk zapušio. Kad je video da nešto svetluca pomislio je da su to donele svrake jer one vole svetlucave stvari. Sačuvao ga je mada je pokidan, nije nikome pripadao jer na krov ne dolazi niko osim n jega i Riste. Bio je spolja u oluku, zato je mislio da su ga ptice donele.
"Ako je smislio da laže onda je to najgore laganje na svetu", pomisli inspektor. Pozvao je ekipu da pomere i rasture volijeru.
Upitan ko je i kada pravio tu volijeru za golubove dobio je odgovor koji ga nije imnogo znenadio. Pravio je Rista, i materijal je on kupio, a sve to da Žare ima zabavu jer retko silazi do parka, da može da hrani golubove i tu na terasi krova. A napravljena je nekoliko meseci pošto je nestala Olivera Jović.
Kockice te priče u glavi inspektora Markovića su počele da se slažu. Najzad je sve to, ako je u pravu, imalo smisla.
Kako je dobar taj Rista, pomisli inspektor, i oseti neodoljivu želju da ga upozna...ali pre toga je naredio da se u otvor nekadašnjeg odžaka, koji je pokriven nekom trulom metalnom mrežom, spusti kamera za ispitivanje kanalizacije. To je na gibljivom kablu kamera sa osvetljenjem, da može da se vidi šta se nalazi u nekadašnjem dimnjaku koji je tom rešetkom zatvoren.
Na dubini od samo tri metra videli su čađavo, sasušeno i zgrčeno telo Olivere Jović.
Još dok su njeno telo vadili iz čađavog okna nekadašnjeg dimnjaka inspektor je naredio hitnu akciju pretresa kafića na ćošku i Ristinog stana u susednoj ulici. Svi su se iznenadili takvoj odluci ali su pohitali da je sprovedu.Bled i smeten Risto je stajao, nemoćan da spreči ono što je neminovno. U njegovom podrumu našli su žensku tašnu sa dokumentima Olivere Joviić.
U stanici, pritisnut dokazima, ispričao je kako je ideja o nadogradnji zgrade u kojoj je živela, koštala života Oliveru Jović. Na pitanje zašto je čuvao tašnu sa njenim dokumentima Risto reće da je tako ucenjivao kuma da mu prepusti veću dobit od buduće gradnje, kada se ostvari. Ni kumu nije verovao na reč..
Risto i njegov kum su tu zgradu želeli da nadograde za visinu još jednog sprata a stanove da prodaju. Bio bi to odličan biznis ali je toj ideji smetalo što Žarko živi u stanu na ravnom krovu zgrade, u maloj prostoriji koja je nekada služila za opšte potrebe stanara, za vešeraj ili kao ostava. Da bi se oslobodili Žarka Risto je dobio od kuma zadatak da se sa njim kao slučajno upozna i da ga zatim opija, a kada se opije da mu u piće doda i "nešto" što mu je kum dao, ali samo koliko da mu pozli, pa da umre "prirodnom smrću".
I Risto je to i radio. Koliko god je mogao često a da to ne izazove sumnju kod ostalih stanara. Jedino se Olivera bunila zbog tog opijanja i pazila na Žarka koliko god je mogla, dok je Žarko verovao da mu je Risto prijatelj i dugar...i sve bi bio tako da se nije umešala Olivera.
Poslednje veče kada je Olivera nestala oni su se opet opijali. Risto je Žarku, kada se dobro opio, po običaju sipao ono "nešto" u piće. Kada se Žarko onesvestio Risto ga je odneo u krevet i uzeo da opere čaše za svaki slučaj.
Tada je na vratima video Oliveru. Popela se da opomene Žareta da ne pije ali bilo je kasno za to.
Odmah je znao da ona zna šta je uradio, video je to po njenom pogledu. Ne pere on čaše zato što je uredan i dobar.
Bila je zgranuta. Rekla je da će zvati policiju i hitnu pomoć, da zna šta je uradio i da će za to platiti. Uzela je telefon. On je udario po ruci i zgrabio za vrat da ne viče i da ne uzbuni celu zgradu. Kad je prestala da se otima bacio je u otvor dimnjaka koji je bio porušen do nivoa poda i zatvoren nekom metalnom rešetkom. Sutradan je došao "da obiđe bolesnika" i da proveri tu rešetku. Tada je našao i njen lančić i bacio ga u slivnik na spoljnoj strani zgrade. Nije se brinuo da će se telo osetiti sve dok je trajala zima ali kada je počelo proleće setio se toga pa je Žaretu predložio da napravi golubarnik i pokrije rešetku.
Žare je bio srećan što ima tako dobrog drugara.
Nestankom Olivere, koja jedina nije dala saglasnost za nadziđivanje zgrade, njihovi planovi su se ostvarivali. Trebalo je samo da sačekaju da umre i Žarko. Žarko je već bio sve bolesniji i bilo je pitanje dana kada će i ta prepreka "prirodnim putem" biti uklonjena....samo da nije bilo tog radoznalog mačka.
I da nije golubiji izmet izjeo rešetku, i da mačak, koji je lovio golubove, nije propao u dimnjak i izgrebao sebi put u slobodu noseći suvenir svojoj dobrotvorki...i da Olivera nije došla u san i svojim prstom pokazala da treba i dalje da je traže... ko zna kojim putem bi ova priča otišla?
Zločin se, ipak, ne isplati.