Zimsko nevreme je celog dana snegom zasipalo Beskrajjne Planine. Vetar je ludovao u krošnjama drveća i snežnu izmaglicu kao zavesu spuštao na seoski trg.
Starac je povremeno otvarao mali kapak na drvenim vratima kolibe i dopuštao sitnim pahuljama da mu se tope po licu, uživajući u toplini kolibe, srećan što ima sklonište od vetra i zime. Gledao je kako se vetar igra snegom, kako gradi oblike od guste bele magle i kako ti oblici kao utvare lebde u prostoru, pa ih onda, kada mu dosadi, jednim potezom razveje. Veče se već spuštalo i hteo je da zatvori kapak i ode na počinak, kad je ugledao prikazu na sredini seoskog trga. Ličila je na belog konja sa jahačem. Oko nje se još vrtložio snezni vihor i rešio je da sačeka da vidi kako će ga vetar razvejati. Začudo, ta utvara se kretala ka njemu, nije nestala, i strah ga na trenutak zgrabi. Kasnije nije mogao da se seti kad je smakao rezu i pustio da vetar otvori vrata, a konj je samo kročio u kolibu noseći svoj teret poslednjom snagom. Drhtao je pokriven belom skramom od leda.
Starac požuri da skine teret sa njegovih leđa i čim ga je oslobodio konj laganim hodom ode do vedra sa vodom da se napije. Iz gomile krzna u koje je bio umotan jahač provirilo je lice tek stasalog momka, gotovo dečaka. Bilo je hladno ali telo mu je bilo još toplo i starac poče da ređa oko njega toplo kamenje sa ognjišta da ga ugreje. Čim se pobrinuo za mladića otišao je u dubinu prostrane kolibe odakle je čuo kako šuška seno. Konj je sam našao hranu i vodu, jedino ga je trebalo očistiti od snega i on uze malo slame da ga obriše. Divio se životinji, tako lepog konja nikad nije video. Srce mu je pevalo od radosti što se taj neverovatan događaj desio pred njegovim očima.
Cele večeri je ušuškavao i grejao mladića i obilazio konja. Videvši da će oboje biti dobro zaspao je pred zoru.
Aron se probudio u nepoznatoj kolibi. Bolelo ga je celo telo. Nije znao gde se nalazi i kako je tu dospeo samo je znao da mu je starac spasao život za šta će mu iskazati zahvalnost čim se probudi. Koliba je bila prostrana, u dnu iza pregrade čulo se kako konj šuška i osetio je radost što ga čuje. Taj konj mu je spasao život i suze mu zamagliše oči. Ispod klupe je ležao veliki crni pas i pratio očima svaki njegov pokret.
Starac se prenu iz sna i veliki osmeh mu zaigra na licu. Prineo je Aronu topli čaj i stavio lonac mleka na vatru da se kuva. Govorio je nešto. Reči su mu isprva bile nerazumljive ali je Aron uskoro mogao da ga razume, deo tih reči znao, kao da ih je negde čuo pa zaboravio. Ubrzo su mogli da razgovaraju. Starac je hteo da zna odakle je došao i kako se zove. Aron mu reče svoje ime i da dolazi iz sela Sunčane poljane sa one strane brda.
Starac je vrteo glavom u neverici, tamo iza brda ne postoji takvo selo. Pokazivao je rukom "Ti si pao sa neba"!
"Ne, nemoguće" odgovarao je Aron, "došao sam na konju. Niko ne može da padne sa neba"
"Ja sam to video" bio je uporan starac, "dođi da vidiš" pozvao ga je rukom. Iako ga je celo telo bolelo Aron je ustao i otisao do vrata. Na blistavom snegu tragovi su vodili do sredine seoskog trga. Nigde više, ni levo ni desno nije bilo tragova. Jutro je bilo sunčano i vedro, oluja je prestala i mogao je da vidi svoje tragove. Sav sneg na trgu bio je gladak. Na njega ni ptica nije sletela samo su tragovi konja vodili do starčeve kolibe.
Selo je imalo dvadestak kuća od drveta i zemlje sa krovovima od slame. Na svakom krovu kao bele kape bili su snežni nanosi, glatki kao kolači koje mu je majka pravila. Niko nije očistio sneg ispred kuće kao da celo selo spava?
"Tvoji seljani još spavaju?"
Da, da, spavaju...vidiš da sam bio u pravu? upita starac sav srećan.
"Vidiš?" reče starac trijumfalno pokazujući netaknut sneg u svim pravcima oko trga. "Kuda si došao?" Neka radost izbijala je iz njega što je u pravu i što je on to "video". Šta god da je "video" Aron je znao da ne sme pokazati nepoštovanje prema onom ko ga je spasao, mada je očigledno da je starac podetinjio.
"Ne znam, možeš li mi reći šta ti misliš da se desilo"?
"Ne znam ni ja" reče starac, hajde da jedemo pa ćemo pričati o tome.
Seli su oko vatre i starac je počeo da ga ispituje o događajima koji su ga doveli u njegov dom.
Aron mu je ispričao kako su razbojnici poharali njegovo selo, oteli hranu i stoku, zapalili nekoliko kuća i kako ih je on pratio do njihovog bivaka gde im je rasterao konje. Prvo je sebi izabrao najbržeg jer je znao da će ga goniti.Tako je bežeći od gonilaca otišao dalje nego ikad od svog sela.
Gonili su ga dugo, ni sam ne zna kada se onesvestio i kuda ga je konj nosio. Zato bi voleo da mu starac kaže kako da se vrati u svoje selo.
Starac je vrteo glavom.
"Ne mogu da ti to kažem, ne znam.
Ti si se stvorio na onom trgu niotkuda. Srećom da si se stvorio ovde jer u planini ima samo nekoliko sela, umro bi od zime i gladi a ne bi ih našao. I ne znam kako bi te dočekali? Vidim da ništa ne znaš gde si dospeo pa da ti kažem: u ovom svetu nemaš prijatelja, nemaš svoj dom. Negde se moraš skloniti od zime.
Živeo sam među ljudima u gradu, davno, u mojoj mladosti. Ljudi su u svom razvoju povremeno imali neverovatne pojedince koji bi imali takvo znanje kakvo u tom vremenu niko nije imao. To što su oni znali poguralo bi razvoj ljudske vrste napred za nekoliko vekova i davali prednost u njihovom razvoju. Ljudi su ih poštovali kao bogove ili spaljivali na lomači, kako kad, usled nerazumevanja i neznanja, pa su vekovima živeli u tami ili brzo napredovali, kako kad.
Verovali su da su ti izuzetni ljudi stigli na Zemlju iz vasione, iz nekog drugog sveta. Ali, šta ako su oni stigli sa ove iste planete koju delimo, samo iz drugog vremena, naprednijeg, gde su već sve to znali? Šta ako svi mi živimo na istoj planeti samo u drugim vremenima?
Tako si možda i ti došao?
Aron je slusao starca svestan da je nemoguće to što govori i da je starac podetinjio ali je rešio da ga sasluša iz poštovanja, da pokaže bar interesovanje za njegovu priču. Nastavio je da ispituje:
" Ja sam mlad i ne znam ništa posebno, što bi doprinelo razvoju ljudske vrste, zašto bi baš mene slučajnost bacila u ovo vreme, ako je istina to sto govoriš? Čime ću ja da pomognem ljudskoj vrsti kad ništa posebno ne znam?Šteta što je "slučajnost" potrošila na mene ovu izuzetnu priliku"? - podsmehnuo se sam sebi.
Starcu oči veselo zaigraše:
" Kako nećeš doprineti? Pa ti si najvrednije stvorenje koje je stiglo u pravi čas, samim tim što si došao iz vremena kada su ljudi bili zdravi. Od poslednjeg rata koji je uništio planetu, skoro sav živi svet pa i ljudsku vrstu, oni pokušavaju da stvore sva živa bića iznova, i trebaju im zdravi geni koje ti imaš. Ako bi te našli svaka tvoja ćelija nosi zdrave gene koji im trebaju i to je ono čega moraš da se čuvaš.Tvoj život im ništa neće značiti ako te nađu, bićeš samo "materijal" odličnog kvaliteta.
Zato moram da smislim gde da te pošaljem, da te sačuvam, jer postoje i slobodni ljudi koji bi te prihvatili, ljudi koji ne žive u gradovima pod kupolom. Ovde ne možeš da ostaneš. Ovo selo te neće prihvatiti.
Čim se oporaviš krenućeš na put. Vodiće te ovaj pas, on zna gde treba da odeš. Tu ćeš sačekati proleće pa sam odluči šta ćeš dalje.
Aron je ustao i opet otišao do vrata da pogleda tragove koje je njegov konj ostavio. Priča koju je starac pričao bila je neverovatna i tražio je bilo koji znak da to što čuje nije moguće. Otvorio je vrata i opet video istu sliku, sneg je bio netaknut. Selo je i dalje spavalo, tišina je bila ono što ga je uznemirilo. Još nešto u toj slici uspavanog sela ga je kopkalo ali nije mogao da zaključi šta je to. Rešio je da što pre ode od ludog starca i prihvatio je da krene na put, bilo gde gde ima još ljudi, pa će mu neko već reći kako da se vrati kući?
Starac mu je dao hrane i vode.Pas koji je dremao ispod klupe u trenutku je bio spreman za polazak, radosno se vrteo oko njih i slušao uputstva koja je starac govorio, kao da sve razume.
"Jahaćeš po tragu kuda ide ovaj pas, planina je opasna i nemoj da skrećeš ni ako ugledaš gradove gde žive ljudi, seti se da ništa ne znaš o ovon vremenu u koje su dospeo, sve dok ne naučiš dovoljno da možeš sam u njemu da opstaneš."
Krenuli su pre zore. Pozdravljali su se na vratima kolibe i Aron je poslednji put pogledao selo. Tada mu je postalo jasno šta mu je u toj slici sve vreme smetalo. Selo je i dalje spavalo, niko nije ustao da počisti sneg ispred kuće, ali najviše ga je uznemirilo što nijedna kuća nije imala odžak iz koga se vije dim.
"Tvoji seljani još uvek spavaju"? upitao je.
"Da, spavaju" reče starac "u hibernaciji su, spavaće do proleća.
Konj je krenuo i Aron je mogao samo da mahne na pozdrav. Dok je prolazio selom jeza mu se pela po hrbatu. Pas je hodao napred i konj je gazio njegovim tragom a on je samo želeo da se probudi iz košmara koji je upravo doživeo. Ipak se nadao da će negde sresti ljude i da će čuti istinu o tom selu i neobičnom starcu.
U smiraj dana dok je plavičasto svetlo večeri osvajalo predeo video je u daljini osvetljenu kupolu grada. Pas je stao i pogledao ga, kao da čeka njegovu odluku.
Jedan trenutak mu je trebao da odluči i podbode konja da krene dalje. Pas je zadovoljno trčkao ispred njih kao da se raduje skorom dolasku na cilj. Mesečina je osvetljavala put kada su skrenuli u šumu. Dugo su se provlačili kroz granje i drveće dok nisu stigli do kolibe sakrivene u gustišu. Pas je zacvileo ispred vrata, mahao je repom i radosno skakutao.Devojka koja je ovorila vrata bila je najlepše biće koje je Aron ikad video. Bilo mu je svejedno da li je starac u pravu i kakav je svet u kome se našao, znao je da će u njemu ostati.