Priča za decu
Niko ne zna kako je seme, iz koga je niklo Najlepše Drvo Na Svetu, dospelo na Sunčani Proplanak. Da li ga je doneo vetar ili ispustila neka ptica u letu? Svi pamte da je padalo sa velike visine i iz sveg glasa zapomagalo "RAZBIĆU SEEE..."
Čula ga je cela Šuma koja je rasla oko Proplanka i svako drvo u Šumi se naježilo od užasa.
Čule su ga i ptice, veverice i zečevi, i požurile na Propalnak da ga pronađu i pojedu.
Čule su ga i Trave na Proplanku pa su hitro isplele svoje vlati da ga prihvate u naručje i brzo sakriju u vlažnu tamu pored svog korenja. Sve biljke su rođaci pa su Trave javile Šumi da je malo seme spaseno. Sva Šuma je mahala granama na pozdrav Travama i nestrpljivo čekala da sazna koja će biljka da nikne iz tog semena.
Trave su brižno, kao neke dobre tetke, zimi pokrivale seme da ne ozebe, a na proleće pazile da ima dovoljno Sunca i vode, da ga vetar ne polomi kada nikne. Javljale su Šumi svakog dana koliko je izraslo mlado stablo. Kada su se pojavili prvi nežni listići radosno su uskliknule "To je Drvo, biće to lepa Vita Jela"! Šuma je slavila novi život i mahala granama za pozdrav malom rođaku.
Čim je glavu promolilo iznad Trava Drvo je videlo svet koji ne poznaje i o svemu pitalo Trave.
"Šta je ono što raste po obodu Proplanka?"
"To je Šuma. U Šumi raste mnogo različitog Drveća i živi mnogo Biljaka, Životinja i Ptica"
"Da li sam i ja Drvo?"
"Da, i ti si Drvo. Bićeš lepa Vita Jela"
"Sta je ono ružno veliko Drvo što raste na obodu Šume?"
"To je Stari Mudri Hrast, najstarije Drvo u Šumi. Njega su izbrazdale mnoge godine koliko ga je vetrova šibalo, koliko ga je nevremena lomilo, zato je najmudrije Drvo u Šumi. Slušaj ga, mnogo toga korisnog će te naučiti."
Tako je mlado Drvo učilo sve što ne zna o svetu oko sebe. Raslo je obasjano Suncem pod nežnom brigom Trava koje su pazile da ima dovoljno vode i hrane u zemlji i da raste visoko i široko, i nesebično delile sa njim vodu, hranu i Sunce. I Drvo je raslo u visinu i širinu, ka Suncu i nebu.
Prolazile su godine.
Stari Hrast je dugo spavao i kada je otvorio oči video je veliko i lepo Drvo nasred Proplanka. Veoma se obradovao. Pozdravio je mlado Drvo i uzdahnuo:
"Šteta što si tako sam na vetrometini, što oko tebe nema još nekog Drveća, bilo bi ti lepše i lakše da opstaneš."
"Hvala što brineš ali ja volim što sam sam na Proplanku. Drveće u Šumi raste jedno blizu drugoga i morate da delite hranu , vodu i Sunce, a ja sve to imam samo za sebe. Zato sam poraslo ovako visoko i lepo da se dive ptice koje prolete nebom. Kažu da sam Najlepše Drvo Na Svetu."
"Istina je da sve delimo i rastemo jedno do drugoga, iako smo svi različiti mi smo složni. Kada naiđe nevreme mi se granama zagrlimo, ne damo vetru da nas polomi. Čuvamo jedan drugoga, tako nam je Šuma šarenija, lepša i veselija. U Šumi žive mnoge biljke, životinje i ptice. Vidim da nemaš nijedno gnezdo, zar nijedna ptica nije poželela da svije gnezdo u tvojim granama?"
"Poželele su mnoge ptice ali sam ih ja sve oterao da ne prljaju moje lepe grane. Ni veverice ne volim, one kradu moje šišarke a šišarke su ukras na mojim granama."
" Veverice su naši prijatelji, raznose naše seme pa se tako Šuma širi. I Ptice su naši prijatelji. One čiste naše grane i stabla od bubica i gusenica koje bi pojele naša stabla i lišće. Mi im zauzvrat pružamo grane da sviju svoja gnezda i pazimo na ptiće kada se izlegu. Sa njima je veselo, nikad nam nije dosadno. Ptice daleko putuju, pričaju nam o čudima prirode koje vide u dalekim zemljama i javljaju o nevremenu koje se približava. Kada vidiš da ptice nisko lete biće nevremena. Mi se tada zagrlimo granama, Jasen do Bora, Jela do Smreke, Lipa do Javora... Ko će tebe da zagrli da te vetar ne polomi kad si tako sam na vetrometini?"
"Ne brini Stari Hraste, imam jak koren i snažno stablo, nikakav vetar meni ne može nauditi, sam ću se odupreti svakom nevremenu".
Prolazile su godine, Drvo je raslo i bilo zaista Najlepše Drvo na Svetu. Njegovoj lepoti divile su se životinje i ptice ali samo izdaleka, nisu sletale na njegove grane. Tako samo Drvo Najlepše Na Svetu nije znalo da dolazi jako nevreme, jače nego ikada. Ptice su se posakrivale u Šumi, drveće u Šumi se granama zagrlilo i dršćući čekalo nevreme.
Nebo se zacrnelo.
Vetar je duvao toliko jako da je Drvo cvilelo, odupiralo se koliko je god moglo. Vetar ga je dugo udarao sa svih strana i najzad oborio. Njegove šišarke su se razletele po celom Proplanku.
Iz slomljenog stabla virila je jedna grana i tužno gledala moćno stablo opruženo po mokroj travi na Proplanku.
"Sad znam šta mi je govorio Stari Mudri Hrast. Nisam ga slušao. Ipak će neke koristi biti i od mene. Iz mojih šišarki će na Proplanku da nikne još neko lepo Drvo. Sastavićemo se sa Šumom. Čuvaćemo druge pa će i nas neko čuvati da živimo dugo u zdravlju i slozi".