Inspektor Marković je slušao šta mu uzbuđenim glasom govori majka preko telefona:
"Odmah dođi kod gospođe Mice na Bulevaru, desila se provala. To je ona radnja pored krznara, krojačka radnja, broj 182, evo me ispred radnje, čekam te. Ona se, sirotica, zaključala u kući, nikog ne pušta dok ti ne dođeš.
"Zašto lepo ne pozove policiju i mi ćemo odmah doći i postupiti po prijavi? Zašto ti zoveš?"
"Ona nikako neće policiju, to mi je izričito naglasila, kaže da nije samo provala, u pitanju je i otmica i ucena. Nekog će ubiti ako vide policiju, zato je mene zvala. Zna da si ti inspektor i moj sin. Pre neki dan sam joj donela tvoje pantalone da ih malo skrati i porubi."
"Kakve moje pantalone?"
"Pa, trebalo je da bude iznenađenje, ali sad nema svrhe da tajim. Kupila sam ti za rođendan pantalone od štofa, prvoklasnog, i trebalo je malo skratiti a to najbolje radi gospođa Mica, nema joj premca u Beogradu."
"Dobro, čekaj me odmah dolazim, ali čim dođem ti ideš kući, dogovorili smo se?"
"Zašto kući sad kad je najzanimljivije"? pobuni se ona.
Inspektor mahnu pomoćniku i krenuše ka Bulevaru. Izdaleka je video majku kako se šetka ispred male radnje gde je visila stara firma na kojoj je pisalo "Krojačka radnja". Uvela ga je u dvorište iza radnje gde je u predratnoj kući utonuloj u zelenilo i rascvetale hortenzije živela gospođa Mica. Otvorila im je vrata čim se uverila da su sami i da nema policije.
Bila je to sitna stara žena neodređenih godina, preplašena i užurbana da što pre objasni šta se desilo:
"Radim sitne popravke i šivenje po meri, tako mi je i Vaša majka donela pantalone da se skrate, ali odmah za njom je došao i taj gospodin i doneo pantalone da se poprave i ponovo porube. I šta me đavo naterao da ja sve ispregledam da nije neka gajka odšivena, ili džepovi oparani....i tako nađem pismo. A mogla sam lepo da ga ne nađem i da mi ne provaljuju u radnju i da ne spavam od brige?"
Pismo je bilo običan komad papira štampan na štampaču. Velikim podebljanim slovima pisalo je:
"Ne zovi policiju ako hoćeš da je vidiš živu. Ako ne poslušaš dobićeš je u komadima! Pratimo te i znamo šta radiš. Novac za otkup, 3000 evra, zamotaj u crnu plastičnu vreću za đubre i baci u poslednju kantu za otpatke sa desne strane u parku "mali Taš" na prelazu ka "velikom Tašu" sutra uveče u 22h. Ako sve uradiš kako treba javićemo ti gde da je nađeš. Ako ne poslušaš nikad je više videti nećeš i sam ćeš biti kriv za to"!
"Ko Vam je doneo te pantalone, kako je izgledao taj čovek?"
"Bio je stariji čovek, tu negde 65 i možda malo više godina, visok i mršav, pohabana odeća ali čista. Njemu sam već popravljala te pantalone, poznajem svoj rad, znači nije imućan, naprotiv." reče šnajderka.
Krenuše u radnju da vide da li je nešto ukradeno. Sve je bilo ispreturano, vrata provaljena ali bila su već trula, što znači da je i malom snagom moguće izbiti bravu. Nestale su samo te pantalone, što znači da se čovek setio gde je to pismo moglo biti i da je najverovatnije zato provalio.
Da li je on ucenjivač ili ucenjen, to je prvo trebalo saznati, ali je gotovo sigurno da je on provalnik. Zato inspektor reče da se moraju uzeti otisci i cela procedura poče da se odvija po svim pravilima službe.
Uskoro je imao otiske, ime, prezime i adresu počinioca i začas ga je našao. Kada je zazvonio na njegovim vratima dočekao ga je oronuo i preplašen stariji čovek, zaprepašćen što je tako brzo otkriven. Priznao je provalu samo je molio da ga ostave na miru dok ne plati otkupninu, sve vreme panično ponavljajući da će je ubiti, da će on da plati, ima novac i platiće, pa posle neka ga zatvore zbog provale?
"Rekli su bez policije!I ko je vas zvao? Sve ćete pokvariti!" ponavljao je očajno dok se hvatao za glavu." Izgubio sam pismo a nisam dobro zapamtio gde da ostavim novac. Morao sam da provalim u radnju ali pismo nisam našao, i propustio sam vreme da to platim. Sad će je ubiti."
"Neće, ne budite tako uvereni, njima treba novac, sigurno će vas opet kontaktirati. Mi možemo da Vam pomognemo nemojte to sami da rešavate" reče mu inspektor i njemu na trenutak sinu nada u očima. Ali već sledećeg trenutka je gurao inspektora napolje iz stana.
"Idite odmah, nemojte da Vas vide, kažu da me gledaju i posmatraju sve vreme. Sve ćete pokvariti i ako me opet kontaktiraju možda neću imati drugu šansu! Idite brzo!" bio je ozbiljno uplašen i inspektor je popustio. Ima načina i načina....pomisli on i pozva stanicu da se organizuju.
Danonoćno praćenje dalo je rezultata već posle dve vrečeri. Videli su kako se starac iskrada iz zgrade i kreće ka Kalemegdanu. Dvojica policajaca u civilu pratili su ga do spomenika zahvalnosti Francuskoj, pa stepenicama naviše, videlo se da zavarava trag ako ga neko prati. Počeo je da se vraća ka ulazu u Kalemegdan i već su mislili da se samo šetao, kad iznenada videše kako baca nešto pod jednu klupu i kako se žurno vraća u dubinu parka. Požuriše za momkom koji je tuda prolazio i koji se hitro sagao, uzeo smotuljak i počeo da trči ka zooloskom vrtu. Trčali su koliko god su mogli ali ga nisu stigli.
Ispektor ih je pratio pogledom a kad se okrenuo video je kako starac žuri u drugom pravcu, trči koliko ga noge nose i pada na kolena pod jednim drvetom. Bio je mrak i nije se dobro videlo. Inspektoru ledena ruka zgrabi srce "nisu je valjda...ubili"? Potrča i on a noge mu teške, srce u grudima bubnja da iskoči.
Na pola puta učini mu se da se tamo u travi nešto miče, nešto živo se pokreće, nešto što je čovek obgrlio rukama ali mu se izmiče, skače i zavlači se pod mantil. Kuče? Stao je da prodiše. Jeste kuče, sad ga dobro vidi. Prišao je a ozareno lice čoveka okrete se ka njemu:
"Vratili su je" reče sav srećan.
"To je kuče!" reče inspektor zadihano.
"Jeste kuče. Zar ste vi mislili...zar ste mislili....ali ja to nisam rekao" zbunjeno je govorio kad je shvatio inspektorovu zabludu.
"Niste rekli a ja nisam pitao. Pretpostavio sam da je osoba u pitanju. Moja greška, radim sa ljudima pa sam se svega nagledao, nije mi palo na pamet da je u pitanju kuče"!
Bila je to keruša Bigla, velikih toplih očiju, luda od sreće što se vratila u krilo gde pripada.
"Ako ćemo pravo ona jeste osoba. Nisam znao da ste u takvoj zabludi rekao bih da ste me pitali"
Sedoše na klupu dok su se polako, zadihani, vraćali detektivi koji su uzalud jurili momka koji je uzeo novac.
"Platili ste otkup. Dali ste svu svoju usteđevinu i šta ćete sad"? upita ga inspektor.
"Ništa, mi ćemo po starom, jel' tako Luna?" milovao je psa na krilu " mi se ionako nismo ni navikli na te pare, dobili smo ih tek pre nedelju dana pa kako došlo tako otišlo"
"Kako ste ih dobili? Zar to nije Vaša ušteđevina?"
"Od čega da uštedim, hajte molim Vas, to je bilo nasleđe, podelili smo očevinu, neku kuću na selu smo prodali pa smo podelili, dve sestre od tetaka i ja, svi vremešni, da se malo potkrepimo u starosti. Baš smo prošle nedelje završili "ostavinu" i dobili novac od kupca.
"Jeste li to nekom rekli?"%
"Kome da kažem? Doduše njoj sam rekao (pomilova psa) i častio nas oboje dobrom šniclom, ali nikoga nemam, samo smo nas dvoje ostali. Uostalom, o novcu se ne govori."
"Molio bih Vas onda za to rešenje od suda, tamo su sigurno i aderese Vaših rođaka? Ako niste Vi nikom rekli, kako su onda oni znali tačan iznos novca koji ste imali, nisu tražili ni više ni manje? I ne brinite, ne mislim da su te rođake nešto učinile nego su one možda nekome rekle, nehotice, bez zle namere? Moram da nađem ove mangupe, znate li šta će biti kada se u stanici sazna da sam pokrenuo čitavu armiju ljudi da prate otmičare i ucenjivače zbog vaseg psa? Ni Dunav ni Sava me neće oprati do penzije."
Nevoljno, uz puno obećanja da će biti pažljiv prema vremešnim rođakama dobio je njihove adrese. Na prvoj adresi našao je ljubaznu staricu koja se vajkala da su izgubili psa, tako lepu i slatku kerušu a "vlasnica" je bila devojka njenog unuka. Da li bi dala broj telefona unuka jer su našli kerušu? Naravno da bi dala.
Te večeri je inspektor imao lep zadatak, da odnese i vrati ukraden novac.
"Sad lepo da odete kod gospođe Mice sa velikim buketom cveća i još većim izvinjenjem, da popravite bravu na radnji i povedite i ovu slatkicu, mislim da ona može svako srce da otključa? Možda povuče tuzbu za provalu?"
Sutradan su svi tabloidi u gradu objavili vest da je razbijena banda kradljivaca kučića i ucenjivača u Beogradu za šta je zaslužan inspekror Marković. Ko je dojavio medijima tu vest inspektor nikako nije mogao da sazna, novinari ne odaju svoje izvore.
Posle nedelju dana, vozeći se Bulevarom, kao da je video stariji par i uz njih kuče, kako se polako šetaju trotoarom, on visok i mršav u pohabanom manitilu, ona sitna i debeljuskasta, nešto ćućore glavu uz glavu.