Od kad su se revolucije pojavile na istorijskoj sceni, istog su se trenutka začuli i taktovi nekakve drugačije, kontrarevolucionarne muzike. U stvari, neki bi rekli da se revolucije dešavaju u istorijskom trenu, dok kontrarevolucije na određeni način mogu da traju decenijama i vekovima - bilo kao prevencija budućih revolucija, bilo kao odgovor na nekakve pređašnje tektonske poremećaje. Sad, ukoliko bi kontrarevoluciju i razumeli u nekakvom širem smislu, kao mnoštvo procesa usmerenih ka očuvanju društvenog poretka, kroz istoriju je moguće prepoznati bezbroj mera koje su vladari u tom smislu upravo i koristili. Počev od primene puke sile, pa sve do mnogih drugih, suptilnijih, uključujući, neretko, i značajne društvene reforme.
Sad, izgleda da svako vreme ima kontrarevoluciju najbolje skrojenu prema nekim svojim merama, i tema bloga je šta bi sve upravo i mogle da predstavljaju kontrarevolucije našeg vremena.
Naime, u Viasat dokumentaracu posvećenom revolucijama i kontrarevolucijama autori idu prilično daleko kada kažu da gotovo čitav 19. vek, kao i prva polovina 20. veka, u stvari predstavljaju odjeke američke i francuske buržoaske revolucije. Ali i to da neke od posledica (neki bi rekli i kontrarevolucionarnih) buržoaskih republikanskih revolucija, kao i Napoleonovih revolucionarno-ratnih pohoda sa početka 19. veka, predstavljaju, kako jače političko povezivanje na čitavom evropskom nivou (krunisano valjda i samom EU), tako i, što je možda u istorijskom smislu i zanačajnije, jačanje nacionalnih pokreta i stvaranje nacionalnih država. Sad, autori dokumentarca kažu kako bi veoma interesantna bila i analiza koja bi pokazala u kojoj je meri stvaranje nacionalnih država i pokreta stvarno i doprinelo smirivanju revolucionarnih previranja 18. i 19. veka - ali to je već neka druga priča.
Opet, kao što su buržoaske revolucije obeležile u svakom mogućem smislu najmanje narednih dvesta godina, autori pomenutog dokumentarca postavljaju pitanje da li je moguće da odjeci komunističkih i socijalističkih revolucija mogu da dopru duboko u 21. vek, ako ne čak i dalje.
Ili, šta bi to onda u ovim našim vremenima moglo da predstavlja nekakvu suštinsku reakciju na boljševizam. Odnosno, ukoliko su nacionalni pokreti 19. veka stvorili "našu" i "njihovu" elitu kao reakciju na buržoaske revolucije, šta bi to u 20. veku moglo da stvori "naše" i "njihove" kapitaliste i proletere. Sad, neki bi rekli da se i danas radi o nacionalnom, dok, opet, autori Viasat dokumentarca tvrde da je u pitanju nešto znatno dalekosežnije.
Naime, nakon I sv. rata politička i ekonomska elita ostala je zapanjena količinom zla koje su ljudi spremni da nanesu jedni drugima. Kada se tome doda i brutalnost sovjetske revolucije, gospodari naših vremena su shvatili da je ondašnjim metodama upravljanja istekao rok trajanja. U strahu od širenja komunizma učinjeno je nekoliko, kako kažu, kratkoročnih mera, tipa stvaranja Čehoslovačke i Jugoslavije, dok neki istoričari kao jedan od uzroka nastanka ekstremnih nacionalističkih i rasističkih pokreta u Nemačkoj i Italiji između ostalog vide i u tamošnjoj reakciji na jačanje socijalističkih i komunističkih ideja neposredno nakon I sv. rata.
Takođe, strah od levičarskih revolucija i pokreta nije bio je prisutan samo u kontinentalnom delu Evrope, već i u UK, a možda i najviše (koliko god to danas delovalo i neverovatno) u samim SAD. Ipak, pored teških ekonomskih kriza, period između dva svetska rata u SAD obeležava i jedan u to vreme naizgled možda i neprimetan, ali u političkom smislu prilično bitan proces. Po autorima, on je stidljivo započeo u ratnoj propagandi tokom I sv. rata, kao i u prvim pokušajima PR-a i marketinga, da bi posebno nakon II sv. rata izrastao maltene u jednu od okosnica čitave američke unutrašnje i spoljne politike. Naime, radi se o konceptu novog individualizma.
Zaista, zar nije individualizam (plasiran sa Zapada na sve moguće načine ka Istoku, posebno nakon II sv. rata) upravo ono što je dobrim delom i dovelo do pada Berlinskog zida. Takođe, zar i same reforme u komunističkoj Kini, koje upravo sada od ove zemlje i stvaraju novu globalnu silu, u dobroj meri ne predstavljaju reafirmaciju individualizma.
Opet, što se možda malo i zna, SAD nisu imale probleme samo sa "crvenima" iza Gvozdene zavese - imali su ih, ako ne i više, i sa levičarima u svojim redovima (počev od različitih pokreta borbe za ljudska i građanska prava, od kojih su neki po prirodi bili prilično levo orijentisani, pa sve do raznih antiratnih, hipi i drugih sličnih, koju su takođe na određeni način odisali levim idejama).
I, kako su SAD uspele na kraju da izađu na kraj sa svim svojim levičarima (a jesu, po svoj prilici) - što upravo i jeste poenta pomenutog dokumentarca, kao i odgovor na pitanje postavljeno na početku bloga. Koja je to "kontrarevolucija" našeg vremena, koja na određeni način možda upravo i izvire iz individualizma. Ili, možda jednostavnije, kako su SAD istovremeno uspele da ukalupe jednog hipija, antiratnog aktivistu ili borca za građanska prava. Pa, prema autorima dokumentarca, tako što su od svih njih napravili kapitaliste, odnosno nekakav novi vid kapitalista za kraj 20. i početak 21. veka. Naime, mnogi se šale time da je Vol strit u svoje vreme bi pun bivših hipika i antiratnih aktivista.
Ipak, zar i mi sami danas ne prisustvujemo stvaranju nekakvog novog masovnog, ili što bi neki rekli, proleterskog kapitalizma/individualizma, u kome je svako od nas na određeni način kapitalista. Imamo svoj marketing (preko veba i društvenih mreža), svoje finansije (kredite, u principu), godišnje i petogodišnje planove, svoju službu obaveštavanja, svoje investicije u razvoj (preko individualnih obuka, ali i preko studentskih, a danas čak i srednjoškolskih kredita), i na kraju svoj ultimativni kapital - radnu snagu, plasiranu na novim tržištima, prilagođenim novim vremenima.
Sad, neko će reći - gde je tu kontrarevolucija. Pa, prema autorima dokumentarca, slično kao što su i nacionalni pokreti 19. veka stvorili pojam "naše" i "njihove" elite (gde je naša naravno dobra, a njihova loša), proleterski kapitalizam od svih nas pravi kapitaliste - i kako onda da budemo protiv sebe samih.
Jer, od favela Rija i predgrađa Mumbaja i Šangaja, pa sve do penthausa Menhetna i ostrva poreskih rajeva, kapitalisti svih zemalja zvaće se kolegama, koliko god to možda danas zvučalo i neprimereno. Doduše, jedni neće u principu imati ništa, dok će drugi baratati trilionoma - ali, svejedno, i jedni i drugi će na kraju biti nekakvi kapitalisti.
I, opet, da li upravo taj trenutak i predstavlja onaj davno nagovešteni dan u kome će konačno nastupiti kraj ideologija. Jedino ostaje pitanje ko će u tom slučaju preostati da izigrava mrskog klasnog neprijatelja.