(crtice iz kupusare)
'Dogovorom je vaša država određena da bude stalni poligon rata. To znači da, ako se nekome prohte da ratuje, ratovaće sa vama. ...
.......
Ali to je ...strašno!
Još gore! To je devijacija.
Gradimir Stojković*
Ovakav scenario prisutan je i u životu koji živimo geografski ovde (na Balkanu) i vremenski sada (krajem druge decenije 21. veka). Rat koji se završio pre nekog vremena i koji je iza sebe ostavio mnogo zla i mnogo razaranja za one koji su na vlasti na ovom prostoru, nikako ne bi smeo da se završi. I zbog toga insistiraju na stalnim 'napetostima', stalnim 'pretnjama' arčenjima para na oružje i vojske....
I podele /razmene teritorija/ljudi kao 'argument nacionalnog spasa' .... Ko ozbiljno razmatra takve opcije ne misli dobro. Ni svojima ni onima koji to nisu. Ni sebi. Istorija je pokazala, milion puta, da je to samo zasejano seme koje ne sedi i ne čeka da proklija već je izvor konstantne frustracije i zla.
Upoznao sam samo jednog čoveka koji može (na žalost mogao je) da priča o razgraničenju između Pakistana i Indije i zlu i ožiljcima koje je to razgraničenje ostavilo (Arundati Roj opisuje delić tog 'zaveštanja'), ali sam lično svedok i savremenik postdejtonovskih razgraničenja u Bosni i Hercegovini. Da podsetim zaboravne, to je ono 'dobrovoljno' preseljenje ljudi preko sadašnjih/tadašnjih entitetskih linija .
Sećam se malih tamića koji transportuju kovčege sa posmrtnim ostacima davno preminulih koje 'sele' na groblja u 'svom' entitetu. I posejanim (u ratu i posle) semenima zla i frustracijama koje će zauvek pretiti da negde 'eksplodiraju' u manjoj ili većoj meri.
Predlagače 'razmena' ili 'razgraničenja' ili koju god reč upotrebe, ne mogu nikako da opravdam. Nekako mi je bliže da ne razmišljaju o posledicama verbalne gimnastike i tu nalazim zrnce 'bezpredumišljajnog' delovanja. Oni 'samo' ne žele da se ratna tematika skloni iz javnosti.Kao da i njihovo 'postojanje' u javnosti od toga zavisi.
Verbalne gimnastičke figure su tu samo zbog birača ali i nema nikakvog opravdanja za one koji su te verbalne gimnastike stavili u zvanične dokumente. Oni tim postupkom direktno izazivaju zlo.
Neću se praviti naivan pa reći ' ne mogu da verujem', mnogo je onih koji žive od 'pregovora', tenzija, 'ratnih pretnji'. Bolje od onih na koje se 'situacija' odnosi.
*Ne znam zašto ali ova Stojkovićeva knjiga (Prvi, Narodna knjiga 2001.) mi je celo leto u glavi. Ukratko, knjiga o budućnosti neke zamišljene zemlje (Srbija!?) koja je stalno u nekom ratu, društvo , naročito školska deca (o kojima je knjiga) su do maksimuma militarizovana u školama koje više podsećaju na kasarne i vojne jedinice nego na obrazovne institucije pojavljuje se 'dobri duh' koji, prvo kod dece, inspiriše promenu, oslobađanje od stega i zamišljenih društvenih pravila i 'ratovanja'. Kada deca postanu deca a ljudi ljudi, vojnici dolaze sa nekih 'frontova' , tako u toj zemlji nestane rata i vojničke organizacije. Da ne dužim, rat je virtuelan, ljudi su u strahu a vojna organizacija samo sredstvo za kontrolu onih koji u toj zemlji žive.
**Izraz iz prvog romana Zorana Živkovića, jedinog ko to ime nosi a ozbiljno ga shvatam.