(odlomak)
Počelo je da se smrkava, komarci su večerali, mi smo povremeno osluškivali centar veze.
Danima su iz komande dolazili oficiri sa crnim beretkama, bezbednjaci kažu. Stalno su nešto zamerali oficirima. Nadgledali su da li su rakete i granate obezbeđene.
Vikali su stalno da se ne sme pucati na avione koji sleću na Batajnički aerodrom ili sa njega uzleću. 'Šta te briga što nemaju naše oznake! BONACA! Jel'ti jasno?'
Nisu vikali na mene te mi nije bilo jasno. Tačnije nije me bilo briga. Bio sam samo bolničar. I to nestručan. Sve što nije malo zatezanje zavoja preko skočnog zgloba ili stavljanje flastera sam slao kod nekog ozbiljnijeg.
Na mene su vikali, uglavnom, zbog minđuše pa ni to nije deo ove priče.
Dakle, danima su džipovi sa crnim beretkama dolazili i odlazili. Hajde sada, uvek je bio jedan isti, nervozni lik. Kvario nam je ustaljenu dnevnu nirvanu.
Te večeri je došao i naredio da se sve rakete i granate zaključaju. Zatim je sa oficirima išao da proveri.
Kada je izlazio iz kruga magacina gde nam je bila komanda neko ga je pitao 'jesmo li pobedili?' Odgovor je bio jednostavan 'MRŠ'
Krenulo je da se smrkava, komarci su večerali, mi smo povremeno osluškivali centar veze. Devojke nas jesu povremeno obaveštavale da neki avioni lete ali uz insistiranje da je 'Bonaca'. Jedan od Gorana , a bilo ih je među nama, kaže 'hajdemo na piće'. Na straži je trebalo da ostane Pera Vikler*. I da ga jedan od nas zameni posle.
Uzeli smo neki kombi i krenuli. Stigli smo do Sremčice. Tamo je jedan od Gorana, a bilo ih je među nama, otišao do kuće svoje drugarice sa posla. Nije bila kod kuće. Odosmo do kafića u njenoj ulici. Konobarica kafića 'Kum' nam je rekla da je lokal zatvoren i da je u toku privatna žurka , rođendan.
Dok smo išli ka kombiju, dotrčala je jedna devojka i rekla 'Moj je rođendan, častim piće PVO' rekla je pokazala na naše plave beretke.
Ušli smo u kafić, jedan od Gorana, a bilo ih je među nama, je prepoznao svoju drugaricu sa posla i zezanje je počelo. Popili smo nekoliko pića ili više od nekoliko...platili smo nekoliko tura . Sećam se da sam uz pesmu 'ide mi u životu, ide mi ...' plesao , malo sam, malo sa jednom od gošći na stolu za bilijar**.....
I onda, onda,..... sećam se da smo nekoliko sati po odlasku pevajući 'Pero, Peeero, majstore pa ti si bog' ušli u magacin gde nam je bio 'položaj/komanda'.
Major Mitar i stariji vodnik Gruja su nas dočekali uz priličnu buku. Viču. Kažu da smo maznuli kombi, kažu da smo se bez dozvole udaljili iz jedinice, kažu da smo pijani, kažu da je Pera počeo treću smenu za redom na straži..... Ali mnogo su vikali pa ih nisam pažljivo slušao. Poslao sam Peru da spava a ja sam uzeo svoju pušku i stao na stražarsko mesto. Dogovorio sam se sa Goranom, a bilo ih je među nama, da ću ga probuditi u 4 da preuzme smenu.
Major i stariji vodnik su pregledali kombi kome ništa , osim malo goriva, nije nedostajalo i na kraju i oni otišli da spavaju. Jedan od drugara je seo u centar veze da preuzme smenu. I sve se smirilo. Naslonjen na zgradu sam zaspao i probudio se pred svitanje. Mađar***, pored čije kuće je bio 'položaj/komanda' me je ponudio kafom. Popio sam kafu sa njim, probudio Gorana, a bilo ih je među nama, i legao da spavam.
Sutradan smo čuli da je te noći potpisana kapitulacija (Kumanovski sporazum se zove). Lagano smo sedeli i čekali da nas demobilišu, kada se vojska povuče sa Kosova i odemo kući.
Par dana kasnije su nas postrojili na neku pistu, održali govore, podelili pohvale i činove. 25. juna su nam dali papire i rekli da, bez oružja, možemo kući. I otišli smo.
Interesantno, bio sam sam na stanici međugradskog autobusa na novom Obrenovačkom putu stao je automobil , nervozni oficir sa crnom beretkom koga je nervirala moja minđuša iz prve epizode, išao je do grada pa me je povezao. Bio je opušten i fino smo ćaskali.
P.S. Ekipa koja je bila kod 'Kuma' se okupila još jednom da razduži uniforme u školi, a posle i kafani u Maloj Moštanici. Ne sećam se tačno koji je datum bio ali još je bilo leto i znam da sam zakasnio na neko postdiplomsko piće. Trebalo je doći do Beograda iz Moštanice.