Oktobar, ili novembar? Nesporno je da je 1. novembra 1918. Srbija oslobođena. Da li je zaista oslobođena i 20. oktobra 1944?
Da li ono što propaganda ovih decenija, i ovih dana, definiše kao oslobođenje zaista predstavlja oslobođenje, ili je to zapravo odlazak jednog, a dolazak drugog okupatora, što onda nije oslobođenje već izmena forme ropstva? Oslobođena je Srbija jednog stranog okupatora. To jeste činjenica. Ali, nakon nemačke okupacije koja je trajala tri i po godine, sledi komunistička kampanja, koja je potrajala, evo, decenijama. I to je činjenica. Pride, to nije bio samo ideološki pojam i nekakav bezazleni društveni eksperiment koji se sada lako da ispraviti, i kamo sreće da je tako, jer komunisti su počinili masovne zločine i ispremetali kompletan vrednosni sistem, ne ispustivši ni jedan segment života, tako da će neko suštinskije popravljanje stvari biti veoma dugo i mučno.
Prodor Crvene armije u Sbiju, potiskivanje nemačke vojske iz Beograda, čemu su priključene i domaće komunističke formacije, uslovili su uspostavljanje nove vojne vlasti i nametanje potpuno drugog društvenog poretka. Usledilo je nekoliko godina intenzivnih egzekucija. Onda su egzekucije prestale, a nastavljena je policijska i ideološka represija nad stanovništvom, preuređivanje mentaliteta ... Teško da bi se to moglo nazvati oslobođenjem.
Ne mogu da se ne osvrnem na jedan mučan primer. Junaka, vojskovođu, patriotu, vojvodu Petra Bojovića su januara 1945. u Beogradu, kao osamdesetsedmogodišnjaka, na smrt pretukli komunisti kada su pokušali da ga isele iz njegove kuće. Telo su mu na taljigama prebacili na groblje. Naroda na sahrani nije bilo. Taj neizrecivo sramotni slučaj je paradigma gašenja jedne epohe i zalazak u dugotrajnu, neizvesnu tamu „novog poretka“. Teško da tu išta ima veze sa oslobođenjem.
Uvek se napominje kako je ono bila borba protiv fašizma. Tehnički da. Jesu fašisti vojno potisnuti iz zemlje, i u tom trenutku generalno poraženi od strane „savezničkih sila“, ali se iza te činjenice krije jedna nova vrednosna mimikrija. Neljudski, ili još bolje rečeno, antiljudski sistem vladavine kao što je fašizam samo je po vanjskoj formi drugačiji od komunizma, koji je isto tako antiljudski sistem i koji je uništio milione života, i to uglavnom u mirnodopskim uslovima. Priključenje antifašizmu komunistima je ovde bio samo paravan za ono što je bila njihova glavna težnja, kojoj je bilo podređeno sve i koja se imala izvesti po svaku cenu (uračunavajući i bilo koji broj stradalih ljudi), a to je društveni prevrat. Rat se za tu nameru pokazao kao idealna okolnost. Po sistemu, ako su se ovi borili protiv fašizma koji je zlo, onda oni samim tim nisu zlo nego su nešto dobro, i dalje se održava mit o humanim pobednicima. Antifašista, osim deklarativno i taktizerski, ne može da bude neko ko je i sam isto toliko destruktivan. Antifašista može da bude samo stvarni humanista. A uverili smo se da komunisti to nisu. Čak, kasnije nisu ostali ni ideološki dosledni, jer oni i njihovi naslednici danas, kao levičari, drže u ličnom posedu skoro sav privatni, domaći kapital ove zemlje. Da ne ulazimo u pitanje kako su taj kapital stekli. Bez ikakve griže savesti, uz pozu antifašista i slobodara, učestvovaće na svečanosti koja se imenuje kako se imenuje.
Kako god, vremenom će činjenice morati da se obelodanjuju. Slika oslobođenja dobijaće na jasnoći. Vremenom, ovaj datum, 20. oktobar, postajaće sve sporniji. Pod tim nazivom. Ne bi bilo ničeg spornog da se obeležava, recimo, kao Dan kada je Crvena armija potisnula naciste iz Beograda. A ovako .... Videćemo. Vreme će sve iskristalisati. Do tada, imamo 1. novembar 1918. kao dan oslobođenja.