Stariji, a i moja neznatost pripada tom krugu, sećaju se Koncepcije opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Sećaju se, naravno, i viceva kojima se ista ismejavala. Najpoznatiji i najčešći je bio onaj: „Ništa nas ne sme iznenaditi.... sem kiše“. I starijima, a i mlađima, poznat je, bez sumnje, i lik Ilije Čvorovića, čoveka koji je ortodoksno i doslovno shvatao svoju ulogu u borbi protiv unutrašnjeg neprijatelja i vlastiti značaj u zaštiti države i njenih građana.
Dobro, znam i sam da je ONO i DSZ relikt proših vremena, jedna od od odbačenih vrednosti, poput bratstva i jedinstva i samoupravljanja, koje je zagovarao i uspostavio onaj svetski hohštapler i srbomrzitelj, a potonji maršal i doživotni predsednik SFRJ, Josip Broz..
Odrekli smo se bratstva i jedinstva, odrekli se samoupravljanja, odrekli se one velike države, pa naravno i ONO i DSZ. Ne kažem da se nismo trebali odreći prevaziđenih koncepata i koncepcija, ali trebali smo ih zameniti boljim i vremenu u kome živimo primerenijim i efikasnijim.
Čime je u Srbiji zamenjena Koncepcija ONO i DSZ? Koji to novi i bolji sitem štiti njenje građane od elementarnih nepogoda, napada iz vazduha ili terorizma? Da li su to krizni štabovi i volonteri?
Svojevremeno je u svim srednjim školama diljem SFRJ postojao nastavni predmet „Predvojnička obuka“, a kasnije „Odbrana i zaštita“. U praktičnom delu tog predmeta, mladići su se osposbljavali, u cilju odbrane, da rukuju naoružanjem, a devojke da pružaju prvu pomoć. Međutim, svi zajedno su se osposobljavali u kolektivnoj i ličnoj samozaštiti, i to od svake vrste ugrožavanja – požara, poplava, zemljotresa...
Danas u našim školama, umesto nastavnog predmeta Odbrana i samozaštita, đaci izučavaju nastavni predmet Veronauka. Bezbednost naše dece je, očito, u rukama Svevišnjeg. On je odgovoran, a ne nastavnici, direktori škola, roditelji, pa i sami đaci.
Umesto obrazovanja i vaspitanja učenika u cilju kolektive i lične samozaštite, pored nastavnog predmeta Veronauka, tu su i školski policajci. Sa mog balkona pogled se pruža na jednu veliku osnovnu školu, nikada do sada nisam video te školske policajce, ali zato gotovo svakodnevno gledam dilere droge gde našoj deci prodaju svoju otrovnu robu.
Katastrofalne poplave u Srbiji, još jednom su, kao i u vreme besomučnog NATO bombardovanja 1999.godine, pokazale svu žilavost, vitalnost i humanost njenih građana i slabu, gotovo nikakvu, organizovanost države da svoje građane zaštiti. Moglo bi se zaključiti i u povodu ovog „potopa biblijskih razmera“ da ni Bog, a ni država i njena žandarmerija, ne čuvaju građane Srbije, već oni sami sebe. Nije li onda to odbrana i samozaštita? Naravno da jeste.
....................
Neka mi ovom prilikom bude dozvoljeno da navedem i svoje lično iskustvo. Naime, bio sam direktor jedne beogradske gimnazije devedesetih godina, godina punih izazova i opasnosti. Na početku svake školske godine u svim prvim odeljenima, kao direktor, držao sam po jedan čas u kome sam, u uvodnom delu, nove učenike upoznavao sa istorijatom škole, a u glavnom delu časa isticao da je u gimnaziji, njihova bezbednost i zaštita neuporedivo značajnija od uspeha i odličnih ocena, Pravilnikom je bilo propisano i svakom učeniku poznato kako i kojom dužinom školsko zvono oglašava početak časa, kako veliko odmor, a kako opasnost od požara, elementarnih nepogoda i drugih opasnosti. Postupak na znak "Uzbuna!" je bar po jednom, tokom svakog polugodišta, uvežbavan. A onda je, jednog popodneva, neko dojavio da je u gimnaziju postavljena bomba. To je, sećate se, bio trend tih godina. Oglasilo se školsko zvono na uzbunu. Oko 600 učenika druge smene su, u besprekornom redu, napustili svoje kabinete i učionice. Nije se čula ni jedna reč ili uzvik, samo ubrzani odjek patika po hodnicima i stepeništu. I danas se sećam kako su, u školskom dvorištu, stare gospođe profesorke okupljale, hrabrile i štitile svoje učenike, baš kao kvočke svoje piliće. E, to je bila odbrana i samozaštita. ( Uzgred, onaj poziv o podmetnutoj bombi, kao i mnogi drugi tih godina, bio je lažan. )