Autor: Stefan Basarić, student srpske književnosti i jezika
1/5 Obućar
Užasavajuće topao dan slivao se prenatrpanim smederevskim ulicama. Podne je kilizilo po toplom asfaltu i gomili zajapurenih užurbanih ljudi koji su se nekuda zaputili. Ja sam, kao i svakoga dana, otvorio svoju malu obućarsku radnju, koja se nalazila u Ulici 17. oktobra, tačno u šest izjutra, kada su prvi petli parali vazduh svojim neumerenim kricima i kada su stizali dečaci sa svežim, još mirisnim novinama. Po običaju, skuvao sam mrku tursku kafu, onako gorku je ispio čitajući novosti tog petog juna prve okupacione godine, teške, mučne i posve nestvarne hiljadu devetstvo četrdeset i prve godine. Protokol je bio nepromenjen godinama, sledio bi doručak, obično malo sira i koje jaje. Doručkovao sam, presavio novine i zaputio se u radionicu koja je bila ispod sobe u kojoj sam stanovao. U skučenoj, zamračenoj radionici nalazila se vazda nepregledna hrpa izbušenih, prljavih i iscepanih cipela koje je neko od nas , koji smo tu radili kao obućari, trebalo da popravi. Sedeo sam pogureno i skidao zarđale i iskrivljene eksere sa stare pohabane radničke čizme, koju mi je doneo neki seljak par dana ranije, još je bila od blata sa njegovih njiva. Oznojan, u svetloplavoj košulji za rad, umazanoj uljem dočekivao sam svoje učenike i šegrte, odnosno pomoćnike. Oni su dolazili i prolazili, nemarno tamnih pogleda uprtih u svu onu nepreglednu obuću na kojoj su se kanili kaliti. Slušali smo radio Beograd, nešto izmenjenog programa, motali i pušili duvan i razgovarali o nekim dešavanjima u nekadašnjoj prestonici, kojoj je, tako iznenada, bio otet sav predratni sjaj. Zagušljivih nekoliko sati pod teretom još jednog običnog četvrtka učinilo me je pospanim, a i prilično gladnim. Ručao sam sa svojim majstorima supu od vode i nekog smrežuranog parčeta piletine koje sam sačuvao te nedelje. Oni su ostali da rade, a ja sam se zaputio stepenicama do svoje sobe gde me čekala neraspremljena postelja. Bilo je neverovatno topao dan za to doba godine, i svi prozori su sobi su bili pootvarani. Penjući se tromo uz stare bukove stepenice do svog sobička primetio sam kroz prozor jednog od svojih šegrta koji je, sav uzrujan, dotrčao i zadihano saopštio, crveneći se po obrazima - Pušteni su zatvorenici iz Tvrđave! Odmahnuo sam rukom bezvoljno jer nisam pridavao preveliki zančaj rečenici koju je izgovorio, uostalom tih sitnih trzavica i trubulencija bilo je skoro svakog dana u Smederevu. Skinuo sam se, stavio pantalone na stolicu, izuo se i u roku od nekoliko trenutaka sa glavom na izbušenom perjanom jastuku zaspao sam tvrdim snom.
Probudila me neka neoodređena, a preglasna buka koja je dolazila bukvalno sa svih strana. Pogledao sam u plafon, ali njega tamo nije bilo. Stajale su samo pokidane suve grede i otkrivale zadimljeni nebeski svod. Zbacio sam prašinu i raspale parčiće maltera i stakla sa svog tela i pokidane posteljine. Protrljao sam oči, sanjivo, verujući da sam i dalje u nekom nestvarnom ambijentu sopstvenog sna. To što nisam imao plafon i većinu zidova je bila surova, gotovo nestvarna java. Pridigavši se, ubrzo sam shvatio da nas možda bombarduju i da je vreme da se beži. Ustao sam sa namerom da se obučem, ali ni stolice, ni pantalona, a ni cipela nije bilo u onome što sam nekada nazivao svojom sobom. Sve je nestalo. Strčao sam se nespretno niz polomljene stepenice i zatekao jednog od svojih šegrta, svog krvavog, u iskidanoj košulji kako se smeljuji sablazno i praznim pogledom neverice gleda kroz mene. Bio sam potpuno nepovređen dok je iznad mene nestajala čitava krovna konstrukcija moje sobe, sinulo mi je kroz zbunjenu pamet. Ovaj moj povređeni šegrt sedeo je i cvileći tiho, rukama koje su se histerično tresle pokušavao da smota jednu cigaretu. Dotrčao sam do njega i spazivši mu rascvetalo koleno desne noge shvatio da imam neku rakiju kojom bih mu to mogao dezinfikovati, barem za prvo vreme. Sipao sam mu nežno tu srebrnkastu tečnost preko raspadnutog kolena kada je utrčao u radnju moj komšija, obućar koji je radio preko puta mene u ulici. Izbezumljenog pogleda, sav garav, ugruvan i sa krvlju koja mu se nemilice slivala preko slepoočnica uzviknuo je, pomalo radosno, pomalo odvratno jezivim glasom - Komšija, ja sam poginuo!
(Priče su inspirisane stvarnim događajima ali takođe su i plod mašte samog autora. Udruženje građana ''KNGS'', smederevski nedeljnik ''Naš glas '' i portal www.sdcafe.rs objavljuju ove priče povodom obeležavanja sedamdesetdvogodišnjice od eksplozije municije u smederevskoj tvrđavi.)
Ove godine udruženje KNGS- Smederevo organizuje niz manifestacija povodom obeležavanja komemoracije žrtvama ove tragedije. U pripremi je naučni skup i svečana akademija. Obeležavanje je počelo 1. 4. 2013. kada je raspisan likovni i literarni konkurs.
Udruženje KNGS osnovali su u Smederevu Dušan Mitrović i Velimir Mladenović. Oni su ujedno i članovi odbora za obeležavanje komemoracije petojunske tragedije.
Svi koji bi želeli da dobiju više stručnih informacija o samoj tragediji mogu pisati na: smederevska.eksplozija1941@gmail.com ili na mejl udruženja kngssmederevo@yahoo.com