Jedno drvo je bilo frustrirano! Svakog dana sve frustriranije! Raslo je pored širokog kanala, korenje mu je imalo vode u izobilju ali je ono bilo nesrećno. Patke, gnjurci, vodomari, bizamski pacovi, vodarice, belouške i kornjačice, muvali su se pored njegovog ogoljenog korenja i nalazile zaklon ispod njegovih do vode spuštenih gusto obraslih lišćem, grana ali to drvetu nije bilo dovoljno. Nije želelo da bude smatrano podrazumevajućim. Retki psi lutalice su ga, o sramote, zapišavali, ne obraćajući ni malo pažnje na njega, stvar je bila u obeležavanju teritorije. Bolje da uvenem, da se osušim ili da od mene naprave direk, bar neka korist, mislilo je drvo. Dani su prolazili, prolazili su i meseci, godine a blagotvorna voda hraneći drvo, onemogućavala ga je u suicidnim namerama.
Onda! Jednog od onih dana kojima se ne zna poreklo, drvo začu, prvo izdaleka a onda sve bliže, štropot šljunka na nasipu ispod kojeg je raslo. Znatiželjno ispravi grane, osluškujući i očekujući, šta, ni samo nije znalo. Posle kratkodugog vremena, pojavi se pecaroš na biciklu. Sjaha s velosipeda, spusti se niz nasip, nasloni bicikl podupirućom nožicom blizu žbuna preko puta drveta. Iz velikog zelenog ranca izvadi pribor i drvenu stoličicu na rasklapanje. Sede, pripremi štap, stavi mamac, crviće, zabaci i zapali cigaretu. Drvo ga je posmatralo s pažnjom i ni samo nije znalo zašto, s nekom unutarnjom strepnjom! Sunce je saharski grejalo, užaren vazduh činio je vodu nepokretnom, pecaroš iako je imao kačket na glavi, ustade, uđe u senku drveta i nasloni se leđima na njega. Drvo je bilo zbunjeno! Sokovi ubrzaše strujanje, neki nov nepoznat osećaj se javi i obuze drvo. Da li je to milina, to što se širi po meni od korena pa do poslednjeg lista, pitalo se drvo? Prvi put je zažalilo što je tvrdo, hrapavo i neudobno. Iznenada, iz samo njemu znanog poriva, pecaroš se okrenu i priljubivši se, zagrli drvo. Koliko je zagrljaj trajao? Dvadeset žarkih godina, petnaest glasanja kukavice, tri barske kornjače, trinaest godišnjih doba bez zime...Drvo je prestalo da misli i prepustilo se zagrljaju!
Već je pao mrak kad je drvo shvatilo da je pecaroš otišao. Uzburkanih, nejasnih, kao let moljca, osećanja, drvo dugo nije moglo da se smiri. Kroz nekoliko dana, pecaroš se opet pojavio. Sada je prvo dugo grlio drvo a posle je počinjao da peca. Drvo je, nekako maglovito a ipak jasno, osećalo razmenu energija. Ne zna tačno kad ali pecaroš je počeo da mu priča, tiho ali razgovetno. Drvo nije znalo ništa o Tao, o Budizmu, o svetom drveću Kelta i Slovena, o putevima duše...nije ni moralo da zna, sveobuhvatni osećaj bliskosti, preplitanja i razmene, ispunjavalo ga je srećom.
Zagrlite neko drvo, bilo da ste u parku, šumi, bilo koje drvo, pričajte mu, pomazite ga. Osetićete se....uostalom, osetićete!