Čojstvo i krvna osveta

U mojim Kučima postoji jedna priča, legenda, mit ili je istinita. Ispričao mi je otac kada sam još bio dijete.

Kuči, Oti i Klimenti (Albanska plemena) živeli su jedni do drugih, zajedno ratovali s Turcima, kumovali jedni drugima, bratimili se... Tada nije bilo granica pa su zajedno napasali ovce i napajali ih na Otskim koritima, jezercetu u podnožju Koma (Komova).

U vrijeme velike gladi a toga je bilo skoro svakodnevno, krali su jedni drugima ovce jednu, dvije. Jedan mlađani Kuč donio je odluku da ukrade ovcu od Ota ili Klimenta. Opasao se, za pas je zadenuo kuburu i krenuo. Iza Otskih korita vidio je maleno stado ovaca i čobanina koji drijema ispod jednog Graba. Zgrabio je ovcu koja mu je bila najbliža i okrenuo se da bježi s njom. Ovca je počela da vriječi, čobanin je ustao i pripucao. Ne ispuštajući ovcu, mladi Kuč je trgao kuburu i opalio u čobanina. Ubio ga je na mjestu! Čuši povike i jauke čobana koji su čuvši pucnjavu pojurili za njim, nagnao je u bijeg. Trčeći je došao do jedne velike kamene kuće i zalupao na vrata. Otvorio mu je stariji čovjek a on mu je iskreno ispričao što se zbilo. Uđi unutra, rekao je čovjek. Nije prošlo mnogo vremena ljudi su donijeli tijelo ubijenog čobanina. Ispostavilo se da je to najmlađi sin čovjekov. Htjeli su da ubiju mladog Kuča! Čovjek im je rekao: Primio sam ga u kuću, naješću ga i napojit otpratit do njegove kuće. Dlaka s glave mu ne smije falit! Ušao je u kuću i pitao momka čegović je? Momak mu je rekao. Dobro, ja sam s tvojim đedom vodio boj s Turcima na Gori Kakarićskoj. Sjedi i jedi a ja moram još nešto učinjet. Uzeo je jednu manju bukaru, izišao kroz vrata i prislonio je na ranu sinovljevu. U bukaru se slijevala krv sina mu. Vratio se, stavio bukaru u prozor i rekao momku: Kad krv provri doć ću da osvetim sina. Glava za glavu! Poklonio mu je ovcu i otpratio ga je do kuće.

Koliko je vremena prošlo ne zna se ali je čovjek svako jutro prilazio bukari i gledao sinovljevu krv. Jednog dana prišavši bukari vidio je da je krv uzavrijela!  Mirno je obukao najbolje ruho koje je imao, opasao se i za pas zadjenuo dvije kubure. Ne govoreći nikome ništo, sam samcijat je krenuo put Kuča. Trebalo mu je dobra četiri sata da stigne pred momkovu kuću. Ispred kuće na tronošcu sjedio je momak i na koljenu cupkao sina od nekih tri, četiri mjeseca. Čovjek je zastao i dugo gledao. Onda je izvadio obije kubure, diga ruke u vis i opalio. Momak se trgao a čovjek mu je rekao: Opraštam ti sinovljevu krv i nadam se da će ti sin poživjet dugo i srećno! Čuvši pucnje iz kuće je istrčala mlada i čula posljednje riječi čovjeka. Momak mu je pružio sina, klekao i poljubio ga u ruku. Mlada je prišla čovjeku, poljubila mu ruku i zahvalila mu se riječima: Dobro nam došao dobri čoče, ajde sjedi ovđe pod lozu da nešto pojedemo i popijemo. Pri kući je bila loza na krov a ispod nje drveni tesani sto i dvije klupe. Čovjek je poljubio dijete u čelo i vratio ga ocu. Tek što su sjeli, mlada je iznijela zdjelu kučkog sira, skorupa, jarduma, narezane kastradine, bocu lozove rakije i čaše. Momak je sipao rakiju, kucnuli su se a onda je čovjek upitao: A kakvo ste mu ime nađenuli? Još nijesmo, reče momak. Tvoj đed a njegov prađed se zva Miko, neka se i on tako zove! Hvala kume povika mlada, kleknu i poče mu ljubit ruke. Kad se smračilo nijesu ga puštili da se vraća po mraku no je ostao da prenoći. Sjutra ujutro pošto su doručkovali i popili kafu, čovjek je krenuo da se oprašta a mlada je iznijela veliku bošču u kojoj je bilo i sira i skorupa i kastradine i rakije uz riječi: Nećeš nas zaboravit, uvijek ćeš nam biti drag gost kume!

Čovjek ih je zagrlio a dijete poljubio u čelo: I vi ste kod mene dobrodošli, okrenuo se, mahnuo i otišao!