U azil za pse Katarine Ristić u Ovči došla sam nenajavljeno i neplanirano, pošto mi je poseta Gradskom prihvatilištu za pse i mačke lutalice propala, jer nisam imala pojma da mi za ulazak treba i dozvola Gradskog sekretara za zaštitu životne sredine. Moja reportaža za dnevni novine Gazeta o ovom prihvatilištu za pse pretvarala se u dim, dok sam dreždala u snegu iza žičane ograde sa taze okačenom tablom na kojoj je pisalo da je svako fotografisanje zabranjeno. Aleksandria, fotografkinja je naravno fotografisala tablu, na užas čuvara. Od pasa se nije čulo ni av. Totalna tišina.
- Slikate, a lepo piše da je zabranjeno! Nečuveno! A posle se čudite što ne možete da uđete - bunio se čuvar, dok je kroz iglene uši kapije propuštao beli kombi Zoohigijene.
- Samo slikamo tablu da ne sme da se slika - pravdala sam se.
Onda smo se odvezli do azila Katarine Ristić. Naš dolazak prvi je ukapirao i oglasio pas na krovu. A onda nas je dočekao neverovatan pseći hor. Lajali su kao blesavi, ali ni najmanje ljuto. Scena je bila filmska. Na svakom prozoru izviralo je desetak pasa, stotinak ih se zguralo prema kapiji, jedan je stajao na buretu i svi su složno lajali i lajali.
- Ajde, tišina, sram vas bilo, zar se tako ponaša prema gostima - grdila ih je nežno sitna, živahna starica dok se probijala kroz pseću gužvu ka kapiji.
- Dobrodošli, ja sam Kaća...
Ovde, za sada, moram da prekinem priču o Kaći i 300 pasa, ali ću da citiram živahnu baku:
- Svega imam, pse, mačke, patke, samo da je zdravlja....
Hmm, moje je naglo prslo. Elem, razboleh se ja. I tako, umesto da sedim i kuckam tekstove, ležala sam kao klada u psihodeličnom košmaru na 39,5 C. Grip, šta sad, ja se ne vakcinišem, ko mi je kriv.
Na 38,5 C sam čak probala i da zapalim cigaru. A-a. Bljak.
I tako šest dana, između 38,5 i 39, 5 ležala sam i čekala da me prođe, dahčući i plašeći decu, koja su me samo dodatno nervirala gnjavljenjem da treba da idem kod lekara. Gde bre da idem, pa jedva dodjem do wecea, majkumu, gundjala sam i pokrivala se jorganom preko glave, na koju sam turila kapuljaču. Jer, ležala sam u perjanoj jakni preko pidžame. Ok, neobična kombinacija, al groznica me rokala neviđena.
Sedmog dana moje psihodelije u pidžami na cvetiće sa tirkiznom perjanom jaknom i ljubičastim vunenim grejačima na nogama, zove me moja drugarica Zorica, lekarka Hitne pomoći.
- Ćao, kako si mi ti?
- Grozno. Jebe me neki grip, pa čekam da prođe - kažem.
- Hmm, samo čekaš, ili se i lečiš? - neumoljiva je.
- Pijem hektolitre čajeva, kljukam se paracetamolom, čim predje 39 C, kunjam - nabrajam.
- Slušaj draga, meni se ne sviđa kako zvučiš ni kako dišeš, ja ću da svratim da te obiđem. Jel može? - kaže moja drugarica.
- Pa dišem na škrge, imam 39 šest dana, ne mogu da zvučim poletno, jebote - gunđam - Imam grip, ne dolazi, samo ću da te zarazim - i treskam slušalicu, nekomunikativna.
- Ćao, kako se sad osećaš? - opet moja drugarica Zorica, posle par sati.
- Loše.
- Da li te nešto boli?
- Glava.
- Da li te bole bubrezi, da li te pecka kad piškiš?
- Jok. Samo me boli glava.
- T o je od temeprature. Da li uzimaš dovoljno tečnosti?
- Da bre. To je jedino što radim. Uzimam tečnost. Trenutno sam u stadijumu biljke. Venem.
- Aha... Vidi, uzmi taksi i dođi u ambulantu.
- Jesi ti tamo?
- Nisam, dežuram u Specijalnom sudu. Ali ti obavezno idi u ambulantu. Obećavaš?
- Aha.
U ambulanti Hitne pomoći su mi izmerili EKG (ok je), pritisak (ok je), oslušnuli pluća (ok su), dali injekciju u guzu (rekli šta, ja zaboravila) i turili me na infuziju. Dok sam čekala taksi, opet mi je zazvonio telefon:
- Jel bolje? - pitala me drugarica.
- Jeste.
- To je od infuzije. Slušaj, vrlo je važno da ideš sutra u Dom zdravlja i uradiš neke analize. Jel važi?
- Ne važi. Mrtva sam. Crknuta. Samo da se dokopam kreveta. Predaleko je, nemam snage bre, tamo su redovi, ja to ne mogu.
- Dobro. Idi onda u laboratoriju koja ti je najbliža kući. Piši šta treba da uradiš, biohemiju, bla bla bla...
- Ok, ima jedna u Njegoševoj.
Sledećeg dana kućni patuljak koji je kuvao čajeve, sklanjao i prao moje pidžame, sudove, klonju, punio mi telefon i tako to, ode po rezultate u lab i vrati se totalno mračan:
- Rezultati su ti grozni! - mrko me je pogledala ćerka. - Rekli su da verovatno imaš neku jaku bakterijsku upalu. Moraš hitno da se lečiš!
- Ali, ništa me ne boli. Nemam snage za redove i rečiće mi da radim ono što već radim - pokrila sam se preko glave.
- Vesna, ovo su zabrinujavajući rezultati, navode da imaš jaku bakterijsku upalu. Iz mesta moraš u Urgentni centar - presekla je diskusiju moja drugarica.
Posle pola sata sedela sam u kolima moga sina Viktora koji me je zasmejavao svojim dosetkama. Jezdili smo ka Urgentnom centru. Razlog: sedimentacija 102 (dozvoljena 18), CRP 318,1 (dozvoljeno do 5), fibrinogenm 12,8 (ok od 2 do 4, 8), plus krv u urinu.
Urolog se prvo izdrao na mene što sam ušla sa smeškom u ordinaciju. Mislim, ja se smeškam po difoltu kad ulazima na nepoznatu teritoriju, osobito strašnu. Prosto, znak ljubaznosti i nesigurnosti, valjda.
- Imate preveliki osmeh za Urgentni centar - arlauknuo je.
- Jel? Na hodniku je toliko jezivo da bi trebalo da plačem, slažem se - odmah sam se narogušila - Izvinite za osmeh, sin me zasmejavao.
Onda mi je gnječio stomak i tražio da kažem «jao» kad me zaboli. Osećala sam se krivom što me ne boli. Kada je čuo da «od juče» pijem i antibiotike, bio je totalno zgrožen. On bi ležao i pio čajeve, na mom mestu. Pa to sam i radila 7 dana i mal nisam pevnula, mislila sam se. I ko mi je rekao da pijem antibiotike? Drugarica? Svašta! Samo ležanje i čajevi, ako njega pitam....
- I, šta ti je? - pitao me je Viktor dok me je vozio kući.
- Može da bude grip, virusna infekcija, al liči više na jaku bakterijsku infekciju, ali ne mogu da je lociraju. Za bakterijske infekcije su karakteristične tako visoke i uporne temperature - objašnjavala sam mom zlatu.
U 10 uveče, sedmog dana moje muke, definitivno mi je pukao film. Moram da budem zdrava. Ovo je prenaporno za mene. Ljuti me. Zato sam pozvala moga druga Zorana.
- Ej, mrtva sam bolesna, a niko ne nalazi koji mi je klinac - objašnjavala sam, čitajući mu rezultate.
- Jel te pecka kad piškiš?
- NE! Ništa me ne pecka, ne boli, samo sam grozno, bre!
- Slušaj, ja nisam vidovita Zorka bre, ne lečim preko telefona. Jel možeš ikako sutra u 9 da dođeš kod mene na kliniku?
- Mogu.
Na Klinici za nefrologiju VMA, gde je moj drug Zoran načelnik, uradili su mi ultrazvuk stomaka (bubrezi, bešika, slezina, jetra i ostalo) i sve je ok. Zoki me poslao i na rentgen u njihovu Hitnu i pluća su mi ok.
- Znaš šta, po ovim rezultatima imaš upalu, ali je nismo locirali. Ajde dodji sutra, da ponovimo analize i vidimo kakve ćemo rezultate da dobijemo.
To sutra je danas. Nisam otišla. Ne zato što sam nesavesna, nego zato što mi je pala temperatura. Spavala sam prvi put normalno posle 7 dana. Ne tresu mi se kolena. Skinula sam perjanu jaknu u kući. Ne boli me glava. Nisam imala psihodelične snove. Ićiću sutra.
PS: Čim prezdravim napisaću vam priču o stadu pasa i pastirici Kaći.Autorka fotke je Aleksandria Ajduković.