iliti, pod radnim naslovom: šta treba da se dogodi pa da arogantni DS-političari dobiju, ponovo, moj glas na predstojećim izborima?
Glavni utisak kada se ulazi u Srbiju iz Evrope, sa Zapada odnosno, bilo kopnom bilo vazduhom, jeste da se ulazi u veoma, veoma siromašnu državu. O tome svedoči duboki, opipljivi mrak koji vlada između Surčina i Beograda, ili teška tmina sa prigušenim, siromašnim uličnim osvetljenjima na tri jedine tačke od granice do prestonice severne provincije: samo oko Subotice, Bačke Topole i Vrbasa. Oko svega drugog gospodari duboka tama, noću, a danju su to tužne, ruševne, posivele, posivele ruine. To je glavni utisak, kada pristižete sa evropskog tla železnicom koja je celim putem kroz kontinent besprekorno stizala i polazila na vreme dok je na 90 siromašnih kilometara srpske teritorije uspela da napibirči 30 minuta kašnjenja?! - utisak Srbije, duboko zagazivše u XXI stoleće.
Pre nego što se upustim u dalju introspekciju, pošto vidim da je u Srbiji omiljeni sport prebacivanje odgovornosti s jedne na drugu stranu a ulazimo u izbornu godinu, želim da moje polazno stanovište bude kristalno jasno - za jedinog i odgovornog krivca za očajno stanje u državi doživljavam i vidim isključivo dežurnu vlast - Demokratsku stranku iz Beograda (sa specifičnim iskrivljenim urođeno isfoliranim akcentom pri izgovoru poslednje reči ;) ).
Samo kratka digresija na početku, i da kažem da me je na ovaj mrežni unos isprovocirao arogantni pamflet Bojana Pajtića, koji ovih dana kruži po Novom Sadu, sa mapom grada i od stranke učinjenog i doprinesenog na nivou grada, podaci na osnovu kojih bismo mi morali pokloniti Demokratskoj stranci i drugi uzastopni mandat.
Ono što Srbiji, odnosno srpskom elektoratu, očigledno nedostaje ogledano je u generalnom odsustvu sposobnosti individualnog rasuđivanja; tačnije, u istreniranoj sklonosti elektorata da ne rasuđuje individualno već kolektivno, odnosno da prihvati nešto što mu je unapred skuvano i zgotovljeno u "narodnim kujnama" (ima ko je plaćen i ko će to da radi za vas, rajo). Drugim rečima, srpski elektorat kao da nije svestan snage i važnosti svog glavnog demokratskog oruđa moći - slobodnog glasa kojim mu je dato da raspolaže prilikom izbora.
Demokratska stranka je uradila mali broj dobrih stvari za građanstvo u užem smislu i za narod u najširem značenju te reči, u smislu rekonstrukcije dečjih igrališta, sportskih terena i usklađenja velikih zelenih površina, good work boys, for that! Šokantni su međutim podaci, barem na lokalnom nivou Bačkog okruga, ovde kod nas, da je u periodu ničim uzurpirane vladavine DS-a izgrađeno i rekonstruisano 222 objekta religiozne namene, dok svega oko stotinjak i manje objekata zdravstvene namene (?). Lokali se po gradu tužno zatvaraju, pola SPENS-a zvrji prazno, recimo, Pajtićev pamlfet govori o otpočetim biznisima, a nigde ne pominje broj zatvorenih preduzeća (?!). Uopšte, u Bačkoj Pajtić gradi lik obožavanog, preduzimljivog, sposobnog, lidera sa vizijom - stvar koja ne bi bila loša po sebi da se ne tiče samo Pajtića i njegovog kruga, a ne naroda kao takvog... Druga stvar, ono što Demokratska stranka kolektivno i gospodin Pajtić pojedinačno uzimaju sebi u prilog kao ne znam kako zapanjujuće dobar učinak su, u suštini, najelementarnije stvari koje bi svako od nas preduzeo da je na poziciji da upravlja i odlučuje na višem nivou.
Dobro, mislim da je dobro da sam napravio stanku sa kuckanjem, pošto mi je osnovna namera da napišem tekst tako da bude miran, odnosno da ne pobuđuje bes, iako ima puno prostora za to.
Neću previše dužiti sa negativnim aspektima DS-vladavine, pošto je i više nego jasno da svaki pojedini čitaoc na mreži može navesti sigurno jedan rđav primer iz vlastitog iskustva, i da nemam ja šta tu da pametujem. Kada bih tražio suštinu onoga što meni lično smeta u vladavini Demokratske stranke, ona bi se ogledala u tome da je društvo koje je stvoreno pod dirigentskom palicom dotične jedno društvo u kojem pravo i šansu na uspeh imaju samo njima servilni likovi, drugim rečima, šlihtare - da upotrebim pank-žargon Ulice.
Šta je ono što ja želim od Demokratske stranke da bih njenim kandidatima prepustio svoj glas? Želim pre svega izvinjenje. Želim da njeni lideri stanu pred javnost i da se jasno i glasno izvine za sve propušteno. Drugo što želim je da se ne grade kultovi ličnosti, jer to blage veze s demokratijom nema. Mogu da shvatim da je politika kao droga i da je političarima potrebno, uostalom kao i svakome, da budu ne znam koliko voljeni, ali da se tako očigledno stvara kult ličnosti, kao što je Pajtić učinio na svom pamfletu, i više je nego uvreda inteligencije prosečnog srpskog glasača. Treće, želim da Demokratska stranka prestane sa, očigledno, dugogodišnjom praksom potenciranja svojih poslušnika pa barem koliko oni nekompetentni bili, ali eto, u partiji su. Mogu da prihvatim da vode ovu državu ali tako što neće sebe i svoje prizemne i kratkoročne interese staviti iznad državnog i nacionalnog interesa.
Thanks, be fine.
sada sam smandrljao tekst, ali nema veze, čini mi se da je poenta uočena.