Društvo| Kultura| Ljubav| Planeta| Porodica

Knjiga (ne, nije ovaj handcuffs)

Srđan Fuchs RSS / 11.10.2019. u 06:15

"Potpiši", rekao je oficir, "tvoj muž, Rade Panić, bio je ruski špijun, staljinista, izdajnik, neprijatelj naroda. To je šta ovaj dokument sadrži. Potpiši smesta!" Eva Panić nije mogla da odluči šta joj je bilo bolnije da čuje: opisivanje njenog muža kao izdajnika, ili pozivanje na njega u prošlom vremenu. Samo koji tren ranije je čula da se Rade, njen Rade kojega je volela svom dušom svojom, obesio u zatvoru. Novosti su je bacile u stanje šoka. Jedva da je počela da pojmi stravičnu realnost njegove smrti, a sada je nazivan izdajnikom i neprijateljem naroda. Osećala je kako počinje da joj narasta tupost u svim čulima.

 

Evin izbor 

Piše: Vered Levi-Barzilaj, Haarec, 2003.

Eva Panić-Nahir, jugoslovenska komunistkinja-postavša-kibucnikinja, odabrala je da brani čast imena svog supruga i da bude utamničena pod nehumanim uslovima umesto brige za svoju mladu kćer. Sada, kada je u pripremi za lokalno prikazivanje film o njenom životu, Panićka objašnjava zašto se ne kaje za donete odluke.

Ništa od svega toga sentimentalnog nije igralo ulogu jarosnim jugoslovenskim policijskim oficirima. "Ili ćeš sada potpisati," rekao je jedan, "ili ćemo te mi staviti u zatvor." Pronašla je u sebi volju da odmahne glavom: Ona neće potpisati. "Imate 6-ogodišnju ćerku, je li tako? Tijana. Jednom kada potpišeš, bićeš slobodna. Dobićeš finu penziju svog muža izdajnika i bićeš kadra da podigneš svoju ćerku. Ako ne, bićeš bačena u zatvor a ona će biti bačena na ulicu."

"Moj Rade nije bio izdajnik. To je laž. Neću ništa potpisati." 

Pola stoleća je prošlo od toga dana kada je Eva napravila svoj izbor. Uprkos svim nedaćama koje je pretrpela zbog svoje odluke - fizičku torturu kojoj je podvrgnuta u zatvoru, mentalnu skrušenost nastalu zbog gubitka ljubavi svoje kćeri; jer Tijana nikada nije oprostila majci što ju je ostavila - Eva Panić nema kajanja. U dobi od 85 godina, govoreći čvrstim, samopouzdanim tonom, Panićka, koja živi u kibucu Šaarei Ha Amakim, kaže: "Napravila bih i danas istu odluku. Morala sam da mu ostanem odana. Nije bilo drugog izbora. Radije bih i umrla nego da kažem da je Rade izdajnik."

Negovano detinjstvo

U septembru [2003. note@srx] će Kinoteke Jerusalima, Tel Aviva i Haife prikazati dokumentarni film "Eva", koji govori o neverovatnoj priči Eve Panić-Nahir. Ova mala-velika žena - visoka je 150 centimenltara i teška 42 kilograma - živela je decenijama u Izraelu u anonimnosti. Rođena je 1918. godine u Kelemen porodici iz Čakovca u Jugoslaviji. Njen otac, Bela, bio je uticajni trgovac tekstilom, a mama, Ema, računovođa koja je vodila brigu o finansijskoj strani porodičnog biznisa.

Živeli su u velikoj vili i Evino detinjstvo je bilo ispunjeno privatnim učiteljima, starateljicama i poslugom. Već sa 6 godina je putovala turistički u Veneciju sa porodicom na odmor. Njeni roditelji su sve podredili savršenom obrazovanju Eve, i njene dve sestre, Klari i Suzane. Svake noći, majka bi joj čitala priču na drugom jeziku. Eva govori tečno srpski, mađarski, nemački, engleski i jevrejski jezik.

Eva nije propuštala niti jednu premijeru Baljšoja u Budimpešti ili Beču. Roditelji su je vodili u pozorišta, muzeje i na izlete. Bila je lepa, obrazovana i vaspitana devojka. Ipak, neizbrisivi znaci njenog osobenog, singularnog karaktera bili si vidljivi već tada. Počela je da puši u uzrastu od 15. Od rane mladosti je bila kao magnetom privučena u aktivnosti omladinskog Cionističkog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji. Kada god bi informacija o nepravdi prema slabima probila zidine njenog aristokratskog okruženja, osećala bi bes.

U uzrastu od 17, na balu priređenom za kraj školske godine u svojoj gimnaziji, Eva je upoznala čoveka koji će joj promeniti život. Nosila je svetloplavu haljinu, elegantnu i jednostavnu i, po običaju, pušila je cigaretu [običnu, ne smešnu, jb'ga, nije bilo ligalajzd; note@srx]. Jedan od oficira iz pešadijske jedinice nije mogao da skine pogled s nje. Upitao ju je da plešu. Posle toga su sedeli i pričali celu noć. On joj je pričao o siromaštvu u selu gde je rođen, o roditeljima koji nisu imali ni da prehrane ni da edukuju svoju decu. Da izbegne život društvene zapostavljenosti i nepismenosti, stupio je u vojnu akademiju, gde će zadobiti obrazovanje.

Onda joj je objasnio da je bio srećan da se rodi siromašan, u porodici poput njegove, jer su takvi ljudi poput njega bili predodređeni da promene svet. Pun entuzijazma, podelio je sa njom svoju komunističku viziju, san o socijalističkoj revoluciji što se spremala, u kojoj će siromašni uzeti od bogatih, podeliti svima, gde će svi živeti u svetu odišućem lepotom, ljubavlju, čistotom i jednakošću među ljudima. Eva je bila očarana.

[mak'o je matori na dobru žvaku; note@srx

"Nikada tako nešto nisam čula," prisećala se ona. "Znao je toliko toga. Želela sam da čujem još i još. Bilo je to kao da srećem drugu polovinu svoje duše. Stvari koje sam znala iznutra, koje sam osećala, ali ih nikada nisam iznosila: iste misli, ista osrćanja. Bila je skoro zora kada sam došla kući. Majka je bila zabrinuta. Rekla sam joj: 'Mama, danas sam srela svog čoveka.'  Sa određenim neodobravanjem, pitala je: 'Šta si našla u njemu?' Odgovorila sam: 'O mama, on je tako ponosan na svoje siromaštvo.'

Ovo nije bilo sasvim uparivanje koje su njeni roditelji imali na umu, ali njena majka nije oklevala da podrži ćerkin izbor. Pet godina je pomagala Evi da sakrije svoju tajnu ljubav od oca. Nije mu rekla do svoje 22. godine. Umalo nije kalirao da je Rade hrišćanin Srbin. "Da li si poludela", divljao je, "dovodiš mi Srbina seljačinu u kuću?! Završiće se tako da će te batinati!" Evin otac je bio rasista, objašnjavala je: "Snob, Austro-Ugarin. Nije mogao da podnese misao o siromašnom Srbinu u njegovoj kući, sa njegovom ćerkom.  Njene sestre su takođe bile u čudu, dok je Klarin muž ponudio čak 50000 dinara Radetu samo da napusti Evu, našta je Rade uzvratio: "Ona je moja ljubav i biće moja žena, ona nije neka marva koju ćete vi samo tako prodati." 

Venčali su se u beogradskoj crkvi u predvečerje Drugog svetskog rata. "Možda sam zahvaljujući tome preživela rat i naciste", rekla je. "Ljudi u selu su znali da sam ja Eva Panić, Radetova žena, i da smo se venčali u crkvi. Niko nije imao predstavu da sam Jevrejka."

Rat

Novovenčani par je živeo u malom stanu u Beogradu. Kada su nacisti zapretili napadom na Jugoslaviju, preselili su se u Radetovo selo. Tamo je Eva morala da prilagodi sebe lokalnim običajima. Živela je kao nizposlani sluga bez prigovora. Niti je pominjala da su ona i Radetova porodica opstajali zahvaljujući novcu koji je njen otac slao svakog meseca, koji bi im ona davala.

"Igrala sam igru do kraja," govorila je. "Rade bi me pogledao u oči, i ja bih gledala u njegove, i ostalo nije imalo značaja. Bila sam spremna na svaki težak rad. Ništa mi nije bilo teško, dokle god sam mogla da ga volim i budem uz njega. On mi je govorio da sam vratio sunčanost i svetlost u njegov život."

 

Ubrzo nakon nemačke okupacije, u leto 1941., Josip Tito, vođa Komunističke Partije u podzemlju, pokrenuo je borbu protiv nacista. Eva i Rade su se priključili Titovim partizanima. Zbog Radetovog vojnog zaleđa i renomea, on je bio poslat da se priključi četnicima, srpskoj gerili predvođenoj od strane Draže Mihailovića, koji je ostao lojalan jugoslovenskoj vladi u egzilu.Titova grupa, predviđajući da će desničarski nastrojeni Mihailović sarađivati sa nacistima protiv komunista, želela je informaciju o Mihalovićevim namerama iz prve ruke, iz pouzdanog izvora.

Eva i Rade su se preselili u selo blizu Varvarina. Njihov dom je bio utočište i tajna baza za ljude za kojima su tragali Nemci. Dok je Rade bio preokupiran špijunažom protiv četnika u njihovom đeneralštabu, Eva je operisala kao agent u službi Titovih partizana, prosleđujući novac i oružje, falsifikujući dokumente i obezbeđujući skloništa za ljude u bekstvu.

 1943., Eva i Rade Panić, opremljeni lažnim papirima, vratili su se u Beograd kao par srpskih izbeglica. U srcu okupiranog velegrada, pod stalnom pretnjom, nastavili su da rade sa drugim članovima komunističkog podzemlja da spasu stotine ljudi kojima su se spremalo deportacije u koncentracione logore. Kako god, Eva je bila nemoćna da spasi svoje roditelje: oni su nestali u Aušvicu 1944.  Na kraju rata, Eva se priseća, srela se sa Titovim zamenikom, Mošom Pijadeom, koji je i sam bio Jevrejin, da raportira o njihovom podzemnom delovanju u Beogradu. "Moša je izgledao kao da je u transu", pričala je. "Tokom rata, neki su ljudi znali malo o tome šta smo radili, ali ne sve. On nije znao da smo spasili 1500 Srba koji su bili pred slanjem u koncentracione logore."

Kao znak zahvalnosti za Radetov doprinos u borbi protiv nacizma, Pijade mu je obezbedio mesto u pešadijskom bataljonu ministarstva unutrašnjih poslova.

Eva i Rade su ostali u Beogradu nakon oslobođenja. Njihova kćer Tijana je bila rođena i bili su srećni. Njihova komunistička vizija je zadobijala obrise realnosti pred njihovim očima. Poput mnogih u Jugoslaviji, i oni su obožavali Tita. Prirodno su postali deo nove vladajuće klase.

"Imali smo najbolje od svega. Bilo je stovarište sa najboljim stvarima koje niko drugi nije imao tada",  govorila je Eva. "Mi smo uzimali od svega i distribuirali siromašnim porodicama. Sebi smo ostavljali minimum. Rade je govorio da smo imali jedno drugo. To nam je bilo dovoljno."

 Ispod površine

Ispod površine, besnela je bitka za vlast. 1948. je došlo do otvorenog sukoba između Staljina i Tita. Staljin se pribojavao da je Tito pokušavao da potkopa poziciju Sovjetskog Saveza kao isključivog lidera komunističkog pokreta. Titovo nastojanje da stvori federaciju svih komunističkih država u balkanskom regionu, nasuprot stanovištu Sovjetskog Saveza, činilo je Staljina besnim. Pokušaj sovjetskog vođe da potčini jugoslovensku ekonomiju Sovjetskom Savezu razjario je Tita.

Eva i Rade Panić su čuli rumore o prijateljima koji su navodno bili pristalice Staljina. Nije prošlo mnogo i stvorila se atmosfera paranoje. Kako god, Eva i Rade, oboje slepo lojalni Titu, nisu osećali strah. "Osećali smo se celovito, zaštićeno", prisećala se Eva. "Staljinisti? Kakva zgodna šala. Naprotiv: sećam se da sam rekla Radetu: 'Ja verujem u čist, neiskvareni komunizam. Ako Staljin radi stvari za koje svet sada čuje, on je fašista. Tito je naš jedini vođa!' Bili smo tako naivni."

Crni dan

Na dan 31. oktobra 1951. stvari su se raspale u paramparčad. Rade Panić je sazvan na raport kod armijskog generala. Nije se vratio kući. Tri dana i tri noći je tragala za njim. Ujutro 17. novembra, Eva je poslala Tijanu u školu i rekla joj je da odatle ide kući kod najbolje drugarice. Kada se spremala da napusti kuću, zakucala su joj na vrata dva čoveka. Rekli su joj da je Rade uhapšen i da je pokušao da oduzme sebi život; rekli su joj da je vode u gradsku vojnu bolnicu. Pridružila im se ali čim su izašli iz kuće, nasilno su je ugurali u kola i odveli na drugo mesto. U vožnji, nakon par minuta saznala je da je Rade mrtav, obesivši sebe nakon tri dana pritvora, te da je oduzeo sebi život nakon što je optužen da je izdao Druga Tita. Rečeno joj je da potpiše ispovest da je njen muž izdajnik koji je špijunirao u korist Staljinove Rusije protiv Tita. Ona je odlučno to odbila i momentalno je odvedena u Centralni zatvor u Beogradu.

Nakon 10 dana u samici, Eva je pokušala da izvrši samoubistvo ali je bila sačuvana od strane čuvara. Nakon toga je utamničena u notornom ženskom zatvoru na Golom Otoku, na Jadranskom moru. 6-ogodišnja Tijana je čekala uzalud da joj se majka vrati. U par nedelja je izgubila i majku i oca ostavši bez ideje šta je moglo da im se dogodi. Mala devojčica je konačno poslata kod tetke, Evine starije sestre Klari. Klarin muž i sin su oboje nestali u Aušvicu, a ona je živela sa Jevrejinom koji je izgubio ženu i malu devojčicu u Aušvicu. Oboje su bili rastočeni žalošću. To je bio dom u koji je Tijana poslata. Između dve sestre je bilo malo ljubavi, i Klari je imala poduži račun da raščisti spram Eve - sva jarost i osvetoljubivost nataložili su se na malu devojčicu. Tijana je bila maltretirana i zatvarana u podrum ako ne bi slušala tetku. Dve godine docnije poslata je u sirotište.

Klari je bila "nesrećna žena", Eva primećuje, "i to nije počelo kada su joj ubili sina. Već kada smo bile mlade devojke ona je bila veštica. Nije znala značenje ljubavi." 

Tijana je isto patila i u školi. Rumor o okolnostima oko očeve smrti se širio, i ona je postala poznata kao "ćerka izdajnika Radeta". Gdegod da je odlazila bivao je neko ko je znao, ko je čuo. Njoj su nedostajale i informacije i mogućnosti da se suoči i odbije stravične optužbe. Tijana je živela u svom paklu, a Eva dotle u svom.  Zatvor na ostrvu je bio odredište za stotine žena osumnjičenih od strane Titovog režima za iskazivanje podrške Staljinu. 

"Bile smo izložene prisilnom radu", govori Eva. "Svakog dana sam morala da nosim veliko kamenje na vrh brda, 12 sati dnevno. Davali su nam bromide da pijemo, i ne znam šta još. Nijedna od žena nije imala više period te smo mogle da radim nonstop. Noću bi nas stavljali u jamu nad kojom bi zatvorenici koji su bili pred oslobađanjem urinirali i srali po nama. Princip je bio da prođeš kroz 'promenu'. Da kažeš da si spreman da tetošiš druge zatočenike, da ih povređuješ. Da pišaš po njima. Da ih pljuješ. Ako si to radio, značilo je da si lojalan Titu. To je bio način da se vratiš normalnom životu i budeš oslobođen."

"Kogod se ne bi slagao, išao bi uzbrdo iznova i iznova, i ne bi bio oslobađan.  Moje celo telo je bilo prekriveno ranama i noge su mi bile naduvane kao baloni. Mislila sam samo na Tijanu: ona me čeka na vrhu brda, i moram doći do nje. Onda, čeka me na dnu i moram se vratiti do nje. To mi je davalo snagu da vucaram kamenčuge. 

H: Ali Tijana vas je zaista čekala i trebala vas je, u domu vaše sestre?

Eva: "Jeste, ali šta sam mogla da učinim?" 

H: Mogli ste da prihvatite njihove uslove i potpišete dokument. Spasili biste svoju ćerku. Onda ste mogli da lansirate kampanju da očistite ljagu s Radetovog imena.

"Ne. Ni pod kojim okolnostima. Radije bih umrla." 

H: Imali ste preminulog supruga, čija čast i uspomena su bili narušeni, ali ste takođe imali živu ćerku koja je izgubila oca i trebala vas je više nego ikada.

"To je tako. Ali da jesam potpisala da Rade jeste izdajnik, ne bih više mogla da živim. Ne bih mogla u ogledalu da se pogledam. To je bila sva naša ljubav, sva naša istina, sva naša ideologija. Kako bih pogledala Tijani u oči? Ona mi nikada ne bi to oprostila."

H: Mislili ste da će vam oprostiti što ste ostavili samu u uzrastu od šest godina? 

"Jesam. Mislila sam da će me razumeti. I znala sam da neće umreti, da će neko povesti računa o njoj."

H: Dakle vaša ljubav prema Radetu je bila iznad svega?

"Jeste. Volela sam ga više nego što sam volela nju. To je istina. On je bio sav moj život. To sam rekla u filmu. To je Tijani bilo teško da čuje. Ali, neću lagati da učinim stvari lepšim. On je bio suština mog života. To je bila moja odluka. Ne žalim zbog nje. Kada su ga uzeli od mene, oduzeli su mi sve. Tijana je uvek bila ljuta u nije imala razumevanja za to. Nije mi oprostila. Rekla je da sam joj uništila život, da to nije bila normalna odluka, da majka ne može da se ophodi tako. Ali danas priča drugačije. Danas, nakon što smo uradile film zajedno, nakon što je videla kako je izgledao moj život, ona ima razumevanja. Danas prihvata. Ima veliko poštovanje za to što sam uradila. Pitajte Tijanu."

 

~ u sledećem blogu "Tijanin izbor"; objavljena je knjiga na ivritu, Život se sa mnom mnogo poigrava, od ikone izraelskog mirovnog pokreta, Davida Grosmana, pisca koji je uz Amosa Oza najviše doprineo formiranju protivratne svesti u izraelskoj javnosti ~

 



Komentari (17)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

dragosevacsutra dragosevacsutra 13:19 11.10.2019

Hvala

Srdjane, jaka prica.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 14:43 11.10.2019

Re: Hvala

nema na čemu

mentol mentol 15:37 11.10.2019

Re: Hvala

...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 16:49 11.10.2019

Re: Hvala

Prilično morbidna reakcija.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 16:58 11.10.2019

Re: Hvala

Obrisaću je, OK? Smeta mi.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 18:08 11.10.2019

Re: Hvala

Pre nego što je obrišem, evo, zamolio bih te da mi objasniš, ti si kao levičar - koja je razlika između energije cinizma leftard Levice i nazi Desnice? Blagodarim na odgovoru (bez plitkog parolizma i bez morbidnih slajbi, svojim rečima).
loader loader 19:46 11.10.2019

Re: Hvala

Blagodarim na odgovoru







Srđan Fuchs Srđan Fuchs 20:18 11.10.2019

Re: Hvala

Eva carica, uvek rakije bilo kod nje, i pljugala do kraja, volela i bila socijaldemokrata do kraja. Volela je Srbiju takođe do kraja (do svoje 99.), razmatrala naše slabosti, uvek imala saosećanja. Meni jednom tapnula 300 dolara kada nisam imao filera, kao student. Voleo bih da čujem sada leftardnu verziju šta je tu za podsmeh i za postavljanje mentolskih sličica. Evo čekam, sav sam se pretvorio u demokratsko opštenarodno uho.
mentol mentol 20:45 11.10.2019

Re: Hvala

edit:


Ne znam zašto si sličicu doživeo morbidnom, a moju reakciju kao podsmeh, ali nema veze...
Pročitao sam "Arhipelag Gulag" (i to u zatvoru:(
Čitao sam i Pekića...
To što sam levičar ne znači da sam komunjara...
(bez plitkog parolizma i bez morbidnih slajbi, svojim rečima)

ti ćeš mi kažeš

sav sam se pretvorio u demokratsko opštenarodno uho.


Srđan Fuchs Srđan Fuchs 09:24 12.10.2019

Re: Hvala

dopisivanje istorije misliš - doista čudno, uzev u obzir da je s druge strane potomak robijaša...

ali razumem tvoj strah, nečista savest, ko zna da l' đed nije bio međ' ovima što su odvodili građane iz kuća, pretnja fašizma s druge strane, pritislo sa svih strana, oslobađanje stiže iznutar...



mentol mentol 10:06 12.10.2019

Re: Hvala

Srđan Fuchs
da l' đed nije bio međ' ovima što su odvodili građane iz kuća

Mog je đeda više zanimala rakija nego ideologija...
Jeste bio partizan i oficir JNA ali je imao sreće da komunistima nisu trebali takvi kadrovi za izgradnju boljeg društva pa su ga na obostrano zadovoljstvo brzo penzionisali.
Vratio se u zavičaj, pekao rakiju i uživao u životu...
Ostalo sam ti odgovorio iznad tvog komentara u editu...

I ne znam zašto ne napišeš do kraja pa onda objaviš...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:26 12.10.2019

Re: Hvala

život je pun neizvesnosti, moj arno

nikada ne znam hoću li stići
hoće li pasti avion
hoće li mi stati srce
iskopniti ljubav
pogoditi zalutali metak
pasti za vrat bodež hašišina
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 15:09 12.10.2019

Re: Hvala

mentol

Mog je đeda više zanimala rakija nego ideologija...
Jeste bio partizan i oficir JNA ali je imao sreće da komunistima nisu trebali takvi kadrovi za izgradnju boljeg društva pa su ga na obostrano zadovoljstvo brzo penzionisali.
Vratio se u zavičaj, pekao rakiju i uživao u životu...
Ostalo sam ti odgovorio iznad tvog komentara u editu...

I ne znam zašto ne napišeš do kraja pa onda objaviš...


Moga, partizana i oficira PO, je više zanimala sloboda od fašizma i dobrobit YU građanstva. Kao anarhistu, antimarksistu, antititoistu i antistaljinistu, zanimala ga je sloboda singularnog čoveka više nego eskejpizam u radžu i gandžu. Fasovao je jer bio svedok zločinima "armijskog generala" u okolini Beograda, spram srpskog seljaštva 1942. Moguće da je i Rade Panić fasovao zbog sličnog problema, a ne zbog Staljina. U svakom slučaju, "armijski general" je počistio sve šta je mogao od beogradskih ilegalaca.
Черевићан Черевићан 14:34 11.10.2019

zidine okruženja

Eva je bila očarana.

мамљива је тема..... Комунизам*
теоретски ...многим се свидела,
успоставом неслојнога друштва
живнула би ...Планета нам цела,

но међутим .........теорија - пракса
садашњица љуљну идеју г Маркса


* свет у ком ће „свако давати према својим могућностима, а примати према својим потребама“
loader loader 19:48 11.10.2019

Re: zidine okruženja

но међутим .



Jedna od nemeđutimisanijih misli :)





Razmatranje stihova je kao hvatanje vetra u šipražju



macak.tosa031 macak.tosa031 17:46 12.10.2019

Da!

Eva za večnost!
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 18:45 12.10.2019

Re: Da!

Евушка, in deed... Оно што мене нервира код титића је што су неспособни да кажу: "Друже, жао нам је, неће се никада поновити више." Исти као четници и усташе, неспособни за "извини". И поновили би опет, исто би урадили, пишали и кењали по људском бићу и терали на сизифовштину. Иста багра тоталитарна, фашистичка. Добро је причао мој анархос-ђед. Када је причао, ал' углавном је био наплашен да прича од смећа тоталитарног. Ал' биће слободна наша Србијишка једина... Ева била царица, увек раџе увек другарства у кибуцу код ње. Жао ми да није био слободан канабис као данас, да посулимо.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana