Evo teksta za jedan politički mesečnik u regionu...
ŠTETOM NA ŠTETU..
piše: Drago Kovačević
Dok pišem ovaj tekst Srbija se nalazi u sred predsjedničke kampanje. Pršti na sve strane, iako je kampanja blaža nego inače. Valjda zato što predsjednička funkcija ne nosi pretjerano veliku količinu vlasti, iako ima svoj značaj u preraspodjeli političke moći unutar političke klase.
Ključna tema kampanje je Kosovo. Devet je kandidata, iako je bar za četvoro od njih pitanje hoće li uzeti onoliko glasova koliko su morali prikupiti potpisa da bi se mogli kandidovati.
Državni i tajkunski mediji i njihovi «dežurni analitičari» su napravili redosljed kandidata u prvome krugu i prije nego li su kandidature objavljene. Tako je, valjda, gotova stvar da će u drugi krug aktuelni predsjednik Boris Tadić i vječiti radikalski pretedent na predsjedničku funkciju, Tomislav Nikolić.
Politički najmoćniji čovjek u Srbiji, premijer Vojislav Koštunica, čija stranka nema kandidata na izborima, a podržava Velimira Ilića, bliskoga partnera sa parlamentarnih izbora, kampanju koristi za svađu sa Sjedinjenim Državama i Evropskom Unijom, ali i za namigivanje dvojici pretendenata na pobjedu, glede podrške u drugom krugu i trgovine vezane za tu podršku.
Tako su se srpski premijer i njegova stranka potrudili da Evropskoj Uniji pošalju «ljubazno» pismo u kojoj traže da se ista izjasni, je li za Srbiju ili za USA. Je li za Buša ili Koštunicu, ni manje ni više.
Kako je 28. januar dan predviđen da Srbija potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, Koštunica od Solane, Rena i ostatka Evropske komisije traži da oni odustanu pod politike koju su dogovorili za Kosovo, inače on neće potpisati sporazum. I još kaže da je njima na izbor, kao da je EU potencijalno zainteresovana da bude dio Srbije, a ne obrnuto.
Naravno, ređa se potpuno nevjerovatna argumentacija tipa «da Srbija hoće u EU uspravno a ne ponižena», da Srbija «neće u EU obogaljena» i slično. Pri tome se potpuno prećutkuje da je o sadržaju sporazuma pregovarano više od godinu dana, da je njegov sadržaj prethodno potpuno usaglašen, da je još u oktobru parafiran i da je samo prije četrdeset dana, vlada kojom Koštunica predsjedava, donijela zaključak da se sporazum potpiše 28. janura, te ovlastila potpredsjednika vlade Đelića da izvrši tu formalnost.
Da bi pokazali koliko su ozbiljni u «ratu protiv mrskoga zapada», Koštuničini članovi državne izborne komisije, potpomognuti radikalima i socijalistima, odlučili su da ne dozvole predstavnicima Velike Britanije i USA da posmatraju predsjedničke izbore. Istovremeno su donijeli odluku da iste izbore posmatraju «šampioni demokratije» poput Rusije i Bjelorusije. Nema labavo. Na svoju štetu, dakako.
Šta još čeka Srbiju narednih nedjelja i mjeseci, tek ćemo vidjeti, ali, da će politički život biti krajnje dramatičan, potpuno je izvjesno. Čak, kad bi kojim čudom na predsjedničkim izborima pobjedio najrazumniji i najprozapadniji kandidat, lider LDP-a, Čedomir Jovanović. Jer, ne treba zaboraviti, najbitnije poluge vlasti su u rukama Vojislava Koštunice. A njegova politika tako liči onoj koju je u Srbiji devedesetih, praktikovao Slobodan Milošević.
Jedan politički događaj iz regiona, premda medijski zapažen, prošao je u Srbiji bez dodatnih komentara. Radi se o ulasku političkih predstavnika Srba iz Hrvatske u vladu Ive Sanadera i činjenicu da predstavnik srpske zajednice, Slobodan Uzelac, obnaša visoko mjesto potpredsjednika te vlade.. Koliko god ovaj ishod bio ranije najavljivan kao moguć i koliko god bio na neki način očekivan, njegova simbolika je dovoljna da u javnom mnenju Srbije ima širi odjek. Jer, on je vjesnik pa i indikator promjenjenih odnosa u regionu i vjetrokaz nekih novih strujanja u balkanskoj politici.
Ako Srbija uspije da se pomjeri iz ove, trenutno politički zaglavljene situacije, te kosovsko rješenje preživi na politički prihvatljiv način, bez dodatnih trzavica, komplikovanja vlastite pozicije ili odlaska u samoizolaciju, cio region će loviti taj «dobar, povoljan vjetar» na evropskom kursu.
Samo, hoće li...pitanje je na koji sigurnoga odgovora nema. Bar na kraće vrijeme...
A, princip koji je kao dominantan u politici Vojislava Koštunice glasi; «Štetom na štetu», za sve one u svijetu koji se slažu sa evropskom i američkom politikom vezanom za Kosovo. Taj princip i praksa koja bi iz njega proizašla neminovno donosi najveću štetu Srbiji, ali će štetiti i susjedima sa kojima Srbija ima najveću robnu razmjenu, sa kojima bilježi trgovački suficit i na koje je prirodno upućena. Nadati se da to vide i autori te «strategije». I da je to više taktika nego strategija. No, ne mogu tvrditi vide li zaista i da to nije strategija...