Ljubi te čika Tole
Velike su šanse, na moju iskrenu žalost, da drugi put u životu počnem da navijam protiv svoje rođene reprezentacije.
Prvi put je , oni koji imaju problema sa godinom proizvodnje verovatno pogađaju, to je bilo u onoj čuvenoj utakmici protiv strašnog Hondurasa (ili Ondurasa kako su ga zvali neki naši ''legendarni'' komentatori) na SP u Španiji 1982. Vođeni maestralnom rukom starog ubice fudbalske igre branili smo nerešeno a mučeni Dragan Pantelić je posle nekoliko instiktivno odbranjenih kontri krenuo da se obračuna sa čovekom koji je bio loš trener i koji je upravo rasprodavao do tada dugo i mukotrpno sticani ugled i prepoznatljivost ''evropskih Brazilaca''.
Jedan ćaletov ortak je tada, držeći se za glavu i skačući po našoj kući, rekao da će da ide na Surčin samo da šutne onog čiča Miljana u dupe
Verovao sam naivno da je to poslednji put i da niže nema 'de.
Zabrinutog za sudbinu nacionalnog tima, blago je reći sablaznila me je činjenica da predsednik onoga što se predstavlja kao FSS, a za šta se osnovano sumnja da je po mutnoći poslovanja barabar sa osnovnom organicazijom sicilijanskog udruženog rada, ponovo namerava da se kandiduje i kao adut u predizbornoj kampanji koristi bivšeg fudbalera i višestrukog povratnika u izvršenju nesportskih aktivnosti, tamo gde im mesto nije bilo.
Moja kratkotrajna i samim tim neuspešna fudbalska karijera je započela i završila se u pionirima Radničkog. Uprkos tome imao sam dovoljno vremena i sreće da me trenira Aleksandar Vukotić - Aca Čamac, stručnjak koji je u palanačko-zavidljivoj sredini iskusio i dobro, ali i to da ga mnogi osporavaju kao čoveka i kao trenera. Mnogo godina kasnije samo mi se kazalo i zbog čega.
Mada je iznedrio mnoge odlične prvoligaške ( u ono vreme, ej ) igrače ( Zuba Radosavljević, Goran Aćimović - kasnije igrač Rada, Miloš Dabić, Goran Radojević, Predrag Đorđević - reprezentativac,... i na kraju ili na početku Predrag Spasić - srpski Brigel), Aca Čamac je bio nepopularan jer je imao gospodske manire i svoj neobičan pristup igračima. Svakome je davao nadimak koji treba da ga prati kroz buduću karijeru ( ako je ostvari ) i od svakog klinca, koji je maštao samo o tome kako daje golove Titovim blizancima pred punim stadionom na Vašarištu, tražio je da bude dobar đak i fino vaspitano dete. A to kod fudbalera, čak i početnika, priznaćete, nije naročito popularno ni prijemčivo.
Meni je od čika Ace ostala, pored nadimka pod kojim pišem ovde već više od tri godine a za koji sam se tešio da treba da označava da u meni vidi budućeg najboljeg zadnjeg veznog u državi, jedna životna lekcija koju nikada nisam zaboravio. Naime, sa mnom su pošla i dva moja drugara iz odeljenja. L. koji je već u šestom branio za školu i bio dovoljno lud da bude dostojni naslednik zemljaka i takođe Acinog učenika Aleksandra Dike Stojanovića - Dike starijeg i originalnijeg, i B. koji je sa trinaest na školskom terenu izgledao kao nečiji teča koji je došao da klince nauči poneki dribling i ostala sakrivanja lopte.
B. je kao svaki ekstra talentovani klinac nije bio spreman da se ukoloteči u trenažni proces niti da poštuje autoritet koji mu kaže da je fudbal ekipna igra u kojoj je svrha namestiti ili dati gol, a da su driblinzi nužno zlo koje se koristi samo u svrhu one dve navedene i krucijalne stvari. Igranje za raju i zanemarivanje taktike je oduvek bilo prokletstvo koje prati srpski fudbal. To bi se još nekako i podnelo, ali je B -ov taletat ostao neizgrađen i nedorečen jer je i pored više opomena nastavio da se ponaša bezobrazno i nedolično jednog mladog sportiste.
Psovao je, naime, majku kako je kome stigao, posebno ako ga neko dokači po zlatnoj desnoj cevanici.
L. je jednog dana, verovatno ohrabren činjenicom da su njegov otac i čika Aca bili stari drugari , pitao sasvim bezazleno i dečije radoznalo : ''A što Vas zovu Čamac?''
Trener nas je posle tog treninga skupio i ovoj dvojici rekao :
- Postoji jedna knjiga, zove se ''Bon Ton'' , vas dvojica da je nađete, pročitate i da posle toga dođete na trening.
Što bi stariji i iskusniji kolumnisti rekli , šta sam hteo da kažem?
Na stranu Sinišini rezultati kao trenera
Trenerska karijera
Bolonja 22 7 8 7 31.82 *
Katanija 25 12 9 4 48
Fiorentina 52 18 18 16 34
ukupno 99 37 35 27 37.37
*odsto uspešnosti
Nisu to klubovi koji su obećavali, iako dobar trener može i od takvih da izvuče više.
Na stranu sukob sa Vijerom jer je Francuz ( ? ) prvo njemu rekao da je Cigansko g...., a posle je naš Siniša njemo objasnio šta on podrazumeva pod crnačkim g.....
Da izuzmemo one silne crvene kartone koje je dobio u žaru borbe i pritisnut obavezama pa i naporima u jednoj ligi kakva je bila italijanska.
Neke stvari , ipak i uz najbolju volju, ne bi trebalo da se prenebregnu.
Njegov odnos u reprezentaciji, kao igrača, nije bio na nivou jednog budućeg selektora te iste ekipe.
Isključenje protiv Finske od koje smo na kraju izgubili 3:0, isključenje protiv Slovenije i to EP gde nas je gledao ceo svet, pljuvanje Jeremisa i kazna od nekoliko utakmica zabrane... Stalne čarke i prozivanja na terenu su bile njegovo srednje ime. Ne kažem ja da je fudbal balet i da ne treba imati jednu dozu fudbalske drskosti prema sudijama i protivniku, ali što je mnogo - mnogo je. Pozitivan primer toga kako se treba ponašati fudbalski je imao kod svog saigrača - Piksija. On je po mom mišljenju ( ne recite nikad ''po meni'') imao najizbalansiranije ponašanje jednog fudbalera koga sam gledao, ikad. Iako je bio ''prznica'' kao Siniša, znao je kada treba da stane! Da li imamo garancije da ''zlatna levica'' neće i dalje da unosi nervozu , ovog puta kao trener?
Još jedna stvar je vrlo bitna. Siniša je u jednoj svojoj izjavi ogolio ono što se odavno zna ali ne želi se da se prizna.To je odnos igrača koji igraju u inostranim klubovima prema reprezentaciji. Odavno se zna da im ona služi kao povod da obiđu beogradske splavove, da se vide sa manekenčicama i pevaljkama koje debelo plaćajui da posle imaju materijal za priču kako su se provodil. Evo šta je o tome bivši reprezentativac rekao:
- Istina je da moja generacija u reprezentaciji nije napravila značajniji uspeh, mada smo imali strašan tim! Nismo se ponašali kako treba - prvi ja! Jednostavno, dolazak u Beograd bila nam je prilika da se vidimo sa rodbinom i prijateljima. Uvek sam želeo da reprezentacija napravi uspeh, ali onog trenutka kada dotaknem pistu surčinskog aerodroma hvatao sam sebe kako razmišljam o drugim stvarima. Tako profesionalac ne sme da se ponaša - napisao je Siniša u svojoj autobiografiji, otkrivši rak-raku naše reprezentativne selekcije.
Dalje kaže da bi on uspeo da uvede hijerarhiju i stroga pravila ponašanja.Kako? Da ih bije kad nisu dobri. Jedino, razmišljam ja, ako se uvede pravilo da igraju samo oni koji igraju u domaćoj ligi. Kakvi su - takvi su. Bar će da slušaju.
Da li treba selektor da bude čovek koji je imao primernu igračku karijeru i ugled jednog Rajka Mitića, Ivice Osima, Branka Stankovića, Antića, Piksija, Golca...Šta sve njih spaja? Svi su bili gospoda na terenu i van njega, svi su imali uspeha i kao igrači i kao treneri , bili su poštovani na bilo kom mestu gde se pojave. Znači, model imamo.
Preduslov je da se raščisti situacija u FSS, da se dekriminalizuje i depolitizuje. I da se uvede pozitivna selekcija.
DA IGRAJU NAJBOLJI
Još nešto , ako mi je dozvoljeno na mom blogu. Jedna jedina stvar može da spasi naš fudbal, ovu zemlju i ovakvu naciju:
Pedagogije, braćo pedagogije, po Makarenku!
Dodatak tekstu
Svi čika Acini igrači su pre svega bili oni koji su dobijali najmanje žutih i crvenih kartona, što nije nebitno u fudbalu.
L. je Lokinac - danas najbolji časovničar u gradu
B. je Braksi - danas policajac