Možda je sve to moja uobrazilja i možda se na Kosovu ne dešava ništa što bi trebalo da me plaši. Možda je sve to lokalni folklorni običaj u kome se takmičari trude da dokažu da mogu dalje da pljunu i da im je barjak veći. Ono što se u Beogradu dešava (a glede Kosova) je možda samo ljubomorni pokušaj da se od lokalnog napravi međunarodno takmičenje.
Mogu se ovako nadati do prekosutra (16. septembra) ali sve mi liči da su stvari malo ozbiljnije. I nisu nove . Gledali smo to, hvala na pitanju, od 1990. više puta. Jedino što ne znam kako da opravdam one kojima istorijsko pamćenje seže do jučerašnjih novina.
Nekako ne mogu da pametujem oko Kosova (i Metohije, ko voli). Gomila budalaština i skoro ni malo razmišljanja. Probni baloni u vidu ideja da se pošalje vojska do Ibra, što neće izazvati reakciju nikoga iz sveta, zvuče kao Đokicina razmišljanja. I najgore od svega je što neko, iz vlasti ili blizak njoj, ozbiljno razmišlja o tome.
Nepristajanje na realnost ume da dovede čoveka u neprijatne situacije.
Zamislite čoveka koji po mrklom mraku stavi naočare za sunce....Kad tad će udariti u banderu, zid, klupu. Ako ih ni posle toga ne skine ima problem sa a) inteligencijom b) opijatima.
Poruka da je Kosovo Srbija ili srce iste podseća me na strip iz fanzina koji sam kupio ispred SKC-a u Beogradu negde na prelazu iz osamdesetih u devedesete.
Strip u fanzinu je bila epizoda Badžinih dogodovština pod nazivom „ Badža muva ribe" i sadržao je tri slike :
Badža
Muva
Ribe
Ta naša geografija je teška pornografija