Ni pod razno nisam sklon ekshumaciji, a još manje post-patološkom čeprkanju, te ovo što ću napisati nemojte nikako svrstavati u navedene kategorije.
U…ne sećam se više kom razredu gimnazije imali smo između srpskofrancuskolatinskoistorijskogeografskofizičkomatematičkohemijskih predmeta i predmet Filozofija i Politička ekonomija! Naterajte sebe da zamislite spojku između Talesa Miletskog, Heraklita Mračnog, Aristotela, Sokrata, Platona, Hegela, Ničea i Edvarda Kardelja? Čim ovo napisah, o’ma asocijacija: Vraćam se ja iz škole, treći razred osnovne, u kući upaljen nov, na kredit kupljen radio Tesla, hit Elektronske industrije iz Niša, tada zvane RR-Niš. Iz njegovog nejakog zvučnika čuje se unjkav plačni glas. Pitam majku: Ko to plače i nariče? Keva mi Radmila, stavlja prst na usta, 1956 je godina: Ćuti, to govori Drug Kardelj!
Daklem, u predmetu Filozofija i Politička ekonomija, malo je bilo otaca Bauka koji kruži Evropom, drugova Markesa i Borkesa (u užoj familiji zvanog od milošte Engels). Tovariš Lenjin je pominjan tek onako uzgred. Najveći deo pokrivao je svršeni pohađalac učiteljske škole Eduard Kardelj. Renesansni tip čoveka, nije bilo oblasti u koju se nije petljao, pardon razumevao i razrađivao je u sitna crevca. A Socijalizam mu je bio uža specijalnost. Da, i radnici i njihovo pravo da samoupravljaju, noćima je okapavao, ne bi li to sproveo u praksu.
Đavo, koji nikada ne spava, dosađujući se, kopajući kažiprstom po nosu, iz čiste zajebancije šanu na uvo mom profesoru dotičnog predmeta, da mi, tj meni, uvali da napišem rad na temu: Doprinos razradi i inovacije u oblasti Socijalizma, Druga Kardelja! Čak mi dade knjigu, zelene korice i fotografija naočarastog liliputa Kardelja ali se naslova ne bih mogao setiti pa da me na kolac nabijaju: Ovo će ti pomoći da bolje sagledaš materiju. Odmah da kažem, ni tu knjigu niti bilo šta drugo što je napisao inovator i razrađivač teorije i primenjivač u praksi, filozof-učitelj, tovariš Kardelj, nisam pročitao. Averzija začeta u ranoj mi mladosti zvanoj detinjstvo, šta drugo. Nikakva politička svest, prekognitivno disidentstvo, ne bre, nisam mogao očima da ga vidim a kamo li da ga čujem ili nedajbože čitam. Ponesem ti ja knjigu sa obvezatnom sveskom svaštarom, posle časova, na Moraču, na Pločice, našu plažu do koje smo samo nas nekoliko drugara u nedostatku divokoza i muflona, mogli da se nizpentramo. Tu je i ostala, tj knjiga. Zavukao sam je u šupljinu u kojoj smo sakrivali Sarajevsku Drinu i šibice. Drinu smo popušili, donosili nove paklice a knjiga je čamila duboko gurnuta u dno šupljine sve dok nije potpuno zaboravljena. Postoji verovatnoća da se njeni ostaci i danas tamo nalaze.
Prođe izvestan broj dana i Profesor dičnog predmeta me opomenu da se spremim da sledećeg časa, tj za sedam dana, pred odelenjem pročitam svoj rad. Ustanem skrušenog izraza na licu i kažem mu da sam knjigu izgubio ili mi je neko uzeo, nigde ne mogu da je pronađem! Stade graja, klepet i lomljava, Profa zapenio: Kako si mogao da se ponašaš tako neodgovorno, nije u pitanju bilo kakva knjiga, uzeo sam je iz školske biblioteke da ti pomogne u radu, ja zaista ne znam šta će od tebe na kraju ispasti...knjigu ćeš morati da platiš, obavestiću tvoje roditelje..bruka i sramota! A jesi li bar napisao rad? Nisam, kažem pognute glave, bez knjige nisam znao o čemu da pišem. Sedi, evo ti jedan za polugodište i da si mi miran k’o bubica, neču da te čujem!
Kažem ja majci mi Radmili da ću uz njenu finansijsku pomoć morati školskoj biblioteci da nadoknadim izgubljenu knjigu, ne upuštajući se u detalje niti joj dozvoljavajući po meni nepotrebno zapitkivanje u cilju saznavanja šta se s knjigom dogodilo. Pregurah nekako drugo polugođe i na kraju godine iz predmeta Filozofija i Politička ekonomija, dobih: Zaključiću ti slabu trojku i to samo zato što si dobro savladao Poreklo porodice druga Engelsa. Da se ne bih nervirao i možda promenio mišljenje i ocenu, neću pominjati sramni gubitak knjige...u prvom polugođu.
U sledećem razredu Filozofiju nam je predavao V.Č. o kome sam već pisao kao o čoveku koji je ostao nezaborav za mene a onda nam je za profesora, kada su V.Č. premestili u Foču, došao J. B. Tek je bio položio državni ispit, mlad ali već dobrano ćelav, izrazito maljav, zdepast, pre je ličio na kavgadžiju iz neke drumske mehane, nego na profesora. I sad se, ovako mator pitam: Kako je jedan takav bilmez, gluperda bez premca, uspeo da na Beogradskom Filozofskom fakultetu diplomira čistu Filozofiju? Jebi ga, i u onoj i u svim sledećim državama, buzdovani su uspevali i uspevaju da urade sve i svašta. A š’a se ja pa čudim, nije leteći ćilim u pitanju.
Predstavi se J. B. nama, ližući prst isprevrta listove Dnevnika, ne bil’ stekao uvid u naše ocene i prozva nas uz obavezno ustajanje da bi povezao lik i delo. Garo, moj klupni drugar još iz osnovne škole, šapnu mi: Sjebaćemo mi ovu budalu da se sve puši! Ispostavi se: Lakše reći nego učiniti ili prvo skoči, pritom pazeći da ne polomiš ili uganeš nogu a onda kaži ‘op! Sledećeg časa, J. B. Iz plastične, na rajsferšlus, tašne, izvadi svesku masnu od dugotrajnog rabljenja, prevrnu koricu, i reče nam: Zapišujte od riječi do riječi ovo što ću vi diktirat. Povadismo mi svaštare, plajvaze u ruke i piši. Sveska J. B. je bila sve što je za četiri godine studiranja uspeo da pohvata i zapiše, pohađajući redovno predavanja. Kompletna filozofska misao od pećinskih mislilaca do Hajdegera, Sartra, Bergsona...sve je to stalo u famoznu svesku. Elem, poče J. B. da nam diktira, često ponavljajući rečenicu da bi bio siguran da smo sve zapisali. Da vas ne mučim neizvesnostima bilo koje vrste, reći ću vam da je iz sveske tekla Filozofija u najsažetijem mogućem obliku. Protoni su ogromni u odnosu na, recimo, jednorečenični prikaz života i dela Ksantipinog muža! A rečnik!? Sokrat je povazdan šjedio na trg kojeg su stari grci zvali agora i šnjega širio svoju filozofiju. Poslijed je ispio kukutu, to vi je otrov i umro. Ili: Platon je šjedio uz skut Sokratu i bilježio sve što bi ovaj izreka. Kasnije se stime proslavio. Već me je zaboleo stomak iako je od tada proteklo više od 50 godina!
Rešimo Garo i ja da ga prejebemo i već na početku skinemo s vrata. Prikupimo enciklopedije, svamogućainemoguća filozofska dela, spremimo se kao da ćemo da branimo doktorsku disertaciju. Dođe i čas Filozofije. J. B. sede za katedru, pogleda nas urokljivo ispod gustih vranih obrva i reče: ‘oćete li da ve ja prozivam ili ima neko da se javi sam da odgovara? Eto nama šanse, pogledamo se Garo i ja. Ustanemo i: Evo mi se javljamo da odgovaramo. Lijepo mladići, ‘ajde da čujemo što ti znaš o...kaže meni. Krenem ja da vezem, da su me kojim slučajem čuli, bez uobičajene procedure bih bio primljen u Jugoslavensku Akademiju Znanosti i Umjetnosti za redovnog člana. Tek što završih drugu rečenicu, začuh glas J. B.: Što je ovo, o čemu ti pričaš, lupetaš ovođe a nijesi ni pogleda ono što sam vi diktira...Šjedi tu da te ja ne šjednem i evo ti jedinica za bezobrazluk! Mene si naša da...’ajde ustani ti drugi. Kukavni Garo, sav u znoju, poče da vrda, ja bih ako može da odgovaram sljedeći čas, htio bih da bolje utvrdim gradivo...Utvrdiću ti ga ja, besno seobrecnu J. B., evo i tebe jedinica ka’ vrata.
Jebi ga, mudraci ispadoše budale! Da smo mu izbiflali onih njegovih nekoliko masnosveskastih rečenica, mirna Bačka, dobili bismo petice ili najmanje četvorke a ovako nas je unavidio za sva vremena. Potraja to bogami, sve dok me profesor srpskog jezika M. Đ. prelistavajući Dnevnik, iznenađeno ne upita: Mikele, ti imaš jedinicu iz Filozofije? Kako, zašto...? Po prirodi nisam cinkara, samo odmahnuh rukom, kao desilo se. Ko zna šta je J. B-u. sve o meni napričao M. Đ., a pored toga što me je cenio i poštovao, bio je i Sekretar Partijske organizacije u gimnaziji, tek sledećeg filozofskog časa, J. B. je prvo dugo nešto kao zapisivao u Dnevnik, listao stranice i na kraju podigavši glavu, obraza crvenih kao krv, prozborio: Živ čoek ima pravo na grešku. Napravio je pauzu, nikome od nas nije bilo jasno o čemu se radi, Garu i meni je bilo svejedno imali smo kečeve ali ostale je uhvatila prpa. Ustani, produžio je posle pauze gledajući me u oči. Ustao sam, sad već i ja zbalnut i krišom pogledom okružio odelenje. Svi su me gledali širom otvorenih očiju. Viđi, nastavio je J. B., ja sam tek doša da vi budnem profesor i ne mogu od prve znat ko je kakav. Prema tebe sam pogriješio, razmišlja sam kasnije i mogu ti reć da nijesi zaslužio jedinicu no ti zamjeram što si pokušava da budneš pametniji od mene...kad je to i đe bilo da đak budne pametniji od profesora...’ajde reči mi. I ne sačekavši moj odgovor, koji uzgred, nisam u tom trenutku ni imao, šta sam mogao uopšte da mu kažem, J. B. nažvrlja nešto u Dnevnik i s olakšanjem reče: Eto i to smo ispravili, upisa sam ti trojku a ti ćeš se potrudit da opravdaš moje povjerenje. Šjedi!
Ipak sam malo čeprkao, a? Kako da odolim Psihopatologiji?