Evo, 4. maja će službeno, trideset godina da je umro Josip Broz Tito. Neslužbeno, možda se njegova smrt dogodila koji mesec ranije, a možda i nije. Ispričaću tokom ovoga teksta jedan detalj koji mene upućuje da je verovatno umro u februaru, ali to nije najbitnije za ono što zapravo želim ispričati.
U momentu kad je objavljeno da je Tito umro, nalazio sam se u vojsci, u Ribnici na Dolenjskom, varošici oko 40 kilometara udaljenoj od Ljubljane. Lepa je Ribnica. I sada se sa nostalgijom prisetim nekih detalja iz jednogodišnjeg života tamo. Recimo, sedenja "Pri Cenetu", Marijaninih poseta, mog druga Darija Stepčića iz Labina, najboljeg konobara kog sam u životu video, a koji mi je u domu JNA, za stolom po nekada pravio tatar biftek
dok su oficiri u civilu ljubomorno posmatrali tu ceremonije pa je kasnije morao to raditi i njima. Sećam se jednonedeljnih boravaka na straži u šumi zvanoj Ugar gde sam sasvim iz bliza moga gledati srne, divlje svinje i lisice, a na povratku još danima mirisao na šumu. Ne mogu a da se ne setim fudbalske utakmice protiv ljubljanskog garnizona koju smo dobili 2-1,a ja dao gol iz penala, mada su za njih igrali Velimir Zajec, Dule Savić i Pero Bručić, nekadašnji reprezentativci.SFRJ. Na Ugaru sam doživeo redak prirodni fenomen, a to je da u isto vreme pada sneg i da grmi i seva kao u sred leta. Čini mi se da je taj fenomen opisan još samo u narodnoj pesmi "Šta se šćaše po zemlji Srbiji" kad narodni pevač kaže "Grom udari na Svetoga Savu, usred zime kad mu vreme nije".
E, da..Dakle došli su prvomajski praznici. Mislim da je prvi maj padao u četvrtak. Marijana je stigla u posetu već u sredu uveče i ja sam imao dozvolu da boravim van kasarne sve te dane. I brzo su prošla ta četiri dana. Četvrtoga,nakon ručka, ispratio sam Marijanu na zeleni autobus koji ju je odvezao za Ljubljanu, a ja se uputio u dom JNA, da tamo sa Darijem popijem pivo pre nego se vratim u kasarnu iz koje sam dugo izbivao. Zezamo se Dario i ja tako, vrtimo neke vojničke tračeve, ogovaramo oficire, kad u sali tajac. Svi gledaju prema televizoru. Miodrag Zdravković, tada čuveni TV spiker,već u ozbiljnim godinama, čita proglas koji je počinajo rečima -"Umro je naš Tito". To se očekivalo, ali moram kazati da me je presekla ta vest. Na trenutak mi se učinilo kao da je sudnji dan, kao da se primiče neki ogromni vodeni talas ili nastupa pomrčenje sunca i dolazi neka nepoznata nevolja. Kroz salu je prošao podmukli huk, i dok si rekao "britva", već se tu našao dežurni oficir koji je zapovedio da odmah krenemo u kasarnu. U kasarni, već od kapije, neka neprirodna tišina i užurbanost. Oficiri u ratnim uniformama i svi su bili tu. Do sahrane, upriličene nekoliko dana kasnije držali su nas na okupu, uz televizor i pričali nam nešto što su ranije verovatno uvežbali. Bile su već spremne nove, do tad nekorištene uokvirene Titove fotografije sa crnim florom prevezanim na gornji desni ugao. Knjige sećanja i utisaka, tvrdo ukoričene bile se otvorene i u njih smo po redu pisali šta osećamo prema Titu. Videlo se da je aktiviran vrlo jasan plan šta se radi kad se objavi da je Tito umro i da su prethodno izvršene vrlo temeljne pripreme.
Spomenuh da me je jedna okolnost upućivala na pomisao da je Tito umro polovinom februara a ne u maju. Evo šta se dogodilo. Prvog februarskoga dana, kao izviđač u artiljeriji, upućen sam sa još desetak momaka iz mog garnizona na specijalnu obuku iz skijanja, na Pokljuku, iznad Kranja, u Alpe. U taj centar su stigli izviđači iz čitave vojne oblasti i bilo nas je bogami nekoliko stotina. Pokljuka je posebna priča, ali evo da kažem samo to da je u trenutku kad smo stigli gore sneg bio visok preko dva metra i da ga je bilo skoro do donje ivice košarkaške table. U objekte se ulazilo kroz prokopane snežne rovove. Slovenci su i onda dobro čistili ceste, tako da smo i pored tolikoga snega tamo stigli bez ikakvih problema ili zastoja.Bilo je predviđeno da obuka traje mesec dana i da se u kasarnu vratimo 1. marta. No, negde na pola toga ciklusa, ne mogu se setiti da li je bio 13. ili 14. februar, odmah iza ručka, dobili smo narađenje da se svi postrojimo na košarkaško igralište. Tamo je bila improvizovana bina i razglas, a major, komandant centra za obuku, saopštio nam je da se moramo vratiti u svoje jedinice po rasporedu koji će nam saopštiti naši komandiri. Neki će krenuti odmah, a neki malo kasnije, ali do sutra ujutro ćemo otići svi. Ne mogu baš kazati da nam je decidirano kazao da je Tito umro, ali nam je govorio o tome kako je državno rukovodstvo tvrdo i odlučno na Titovom putu i da je JNA uz radne ljude i građane garant toga puta.. Hrabrio nas je da je sve u redu i pod kontrolom i to je imalo neki svoj razlog.Sa kim god sam kasnije razgovarao, svi su bili uvereni da je Tito umro, ali da se to ne sme još javno kazati. Kad smo rano ujutro krenuli za Ribnicu, u kombiju koji nas je prevozio sedeo je zastavnik koji nam se obrati i rekao da je Tito živ i da se oporavlja, te da slučajno ne mislimo da se vraćamo zato što je sa njim nešto loše. Ćutali smo, a on je to ponovio još jednom.
Skoro čitav dan sahrane proveli smo u učionici uz TV program i uz prisustvo oficira iz jedinice. Sve pod konac. U momentu kad je sanduk spuštan u grobnicu, a taj detalj se nije baš najjasnije video u prenosu, prolomio se jecaj. Mislim da sam ja bio jedini koji nije plakao. Ne junačim se, ali mi se čini da je tako bilo. Tita sam tada cenio manje nego danas. Mislio sam da je mogao i drugčije vladati, da je moglo biti više političkih sloboda, da nije dobro društvo u kome se za neku psovku upućenu njemu ili politički vic može otići u zatvor nekoliko meseci. Nervirao me je mit koji je o njemu stvoren i ulizništvo koje je pratilo taj proces. Nervirao me je politički monopol i krugovi vlasti koji taj monopol čvrsto drže, demagogija funkcionera i dogma o samoupravljanju. Sve te stvari su nervirale i moje roditelje, majku naročito, koja mu nije mogla oprostiti boravak nekih njenih rođaka na Golom otoku, ali je isto tako znala govoriti da "je sve dobro dok je on živ". Pravo da vam kažem, mene je dok su ostali u mojoj jedinici plakali, mučilo to pitanje - "šta će sada biti"?
Danas, u skladu sa iskustvom koje imam, kroz ono što mislim da sam naučio i kroz događaje koji su usledili u ovih proteklih trideset godina, mislim da je kad sve saberemo, Tito bio izuzetna ličnost i izuzetan vladar. Da je bio neka vrsta prosvećenog apsolutiste i emancipatora, ali da je njegov prosvećeni apsolutizam trebao trajati duže. Onako, bio je ograničen njegovim životom, doduše dugim, ali za istoriju je i najduži ljudski život kratko vreme.
Znam da će mi mnogi oponirati, da se neće sa napisanim složiti, ali sve države bivše Jugoslavije su u Titovo vreme doživele progres. Da je on sve te male, nerazvijene narode izveo na svetsku scenu i otvorio im perspektivu, prosvećivao ih, ofrmirao neke elite,napravio državu od koje se kad odemo van nje nismo stidelii, koja je bila ozbiljna u toliko da si ima sve ono što je ona svojim zakonima garantovala. I zato podržavam onaj slogan koji sam video u Hrvatskoj "Josip Broz dobar skroz". Simpatičan mi je i slogan ili stih one bosanske grupe što pjeva ogorčena raznim nepravdama "vratiće se Valter, j..... vam mater"
Tito je i nakon trideset godina od smrti živ u kolektivnom sećanju, bez obzira na čitave industrije njegovih osporavatelja. I što ga god više osporavaju, zapravo više ga afirmišu.
Verujem da polako dolazi vreme da se on počne smeštati u realan istorijski kontekst, a smatram da je u istoriji svakoga od naroda bivše Juigoslavije odigrao pozitivnu ulogu, najpozitivniju u dvadeseto veku kod svih ponaosob.