Mama je rodila sestru kada je meni bilo devet. Velika razlika nije nam dozvoljavala da budemo drugarice. Ja sam bila sva bitna, a ona je bila krpelj. Kada mi je bilo osamnaest, njoj je bilo devet. Ja sam bila vukovac, ona se provlačila. Ja nisam lagala, ona jeste. Nisam pušila, ona jeste, još od osnovne škole. Ja sam se udala u tridesetoj petoj, ona u dvadesetoj, uzaludno, ne preživevši ništa pre toga, bez ruksaka na leđima za koji se zakačila smorena džandruica, bez pasoša u zadnjem džepu farki, mirisa studentskih dana. Bila je mnogo mlađa i kada nam je iznenada i prilično mlad umro ćale. Ne znam da li to ima veze. To što je on bio ljudina. Veselih očiju, uvek tu kad treba, malo gadan kad pobesni, ali uvek sa razlogom.
Ubrzo nakon njegove smrti, počela je da se menja. Udaljavala se od mame i mene, a nas dve na vreme nismo shvatile kuda je krenula. Ne znam kako je mama preživela. Te '99. godine sve joj se desilo. Umrla joj je mama, ja sam operisana od tumora, dobrog, rekli su posle, ali je mama čekala tri meseca da vidi da li je detetov tumor dobar ili nije, počelo je bombardovanje, umro je tata, a onda je setra krenula stramputicom.
Narednih pet godina obeležile su svađe, plakanja, pražnjenje kuće, lečenja, zatvori, tuče, vezivanja za krevet, podmetanja lavora, borba sa narkomafijom koja je ne pušta tek tako svoje osiguranike. Nisam se nikada do tada nagledala leđa koliko u to vreme porodičnih i komšijskih. Mislila sam da će mama umreti. Sestru sam mrzela koliko je to moguće. Povremeno bih se setila njenog malog lica kako viri u moju sobu kada mi dođu drugarice i svog odvratnog lica koje joj govori: "Ne možeš kod nas." Nikada je nigde nisam vodila. Počela sam da je vodim tek kada je trebalo ići na klinike za skidanje i više sam vremena provela sa njom u zatvoru na Klisi nego sve ukupno ranije. Ali, kada je bilo najteže, nisam o tome razmišljala. Nisam dozvolila grižoj savesti da me ujeda, jer sam morala biti jaka zbog mame. Ne mogu ni da zamislim kako je tek njoj bilo. Sećam se jednoga dana, mama i ja sedimo uplakane u praznoj sobi bez nameštaja koji je prethodno otišao za tri doze horsa, verovatno, čvrsto se držimo, čvrsto da se ne ispustimo, da ne odletimo pravo u pakao na tom preostalom tepihu kada naglas izgovorimo ono što mislimo. Ja sam rekla prva.
-Mama, ako ovako nastavi, bolje da umre.
-Znam sine, znam. I ja to mislim. Kako mogu to da mislim? Ona je moje malo dete, ali ne mogu više...ne mogu više...Samo da je tata tu...
Mami je bilo žao mene, meni je bilo žao nje. Emocije prema sestri su se menjale, iz časa u čas. Od tuge i ljubavi do mržnje kakvu nikada ranije nisam osetila. Nismo ni kod tate na groblje odlazile, nismo znale šta da mu kažemo. Bile smo uvučene u lift koji vodi straight to hell, a da nismo znale šta smo to učinile da nas pozovu unutra. Deo tog vremena ja sam bila trudna. Održavala sam trudnoću, nisam smela da se nerviram. Gledala sam joj profil dok su se udaljavala kola koja je voze u Požarevac. Porodila sam se u osmom mesecu i gledala majušno lice u inkubatoru. Mislila sam kako mama svakoga dana misli na sestrino majušno lice, ne na ovo izobličeno, sa očima bez duše. Njene oči u kojima nije više ona, to je bio naš krst, koji smo morale da nosimo.
...
Juče sam posle posla otišla po ćerku kod sestre. Ona i sestrin mali su se igrali nešto ispod stola, a moja seja je peglala, visoka kao kuća, velika dupeta. Ja kupila usput neke vegetarijanske sendviče da se malo lažemo. Svaki put kada je pogledam u oči u koje se vratila, obuzme me tolika radost da mislim da ću prestati da dišem. I grcala bih. Nasmejane oči. Osećam se kao da sam dobila još jednu šansu. Kao da mi je sestra umrla, pa se ipak vratila. Užasna je to sreća. I konačno smo drugarice. Vidim svaki put kada je pogledam da to i ona misli. A šta misli majka naša kada nas gleda zajedno sa decom, to ne mogu ni da zamislim. Drogu i one dane ne spominjemo. Ne pričamo, samo se prećutno razumemo i krijemo teret onih godina jedne od drugih da ga se ne bi sećale prečesto, da nam ne otežaju udovi od tereta.
Idem sada. Treba seji da snimim neke diskove, doći će poslepodne da slušamo muziku i pijemo kafu.
Kako je ovo divan dan.