Gost autor: Stanko Medić, momak koji će uz našu pomoć stići do Deda Mraza. Eheeej!
Obožavam avio časopise. Baš im se istinski radujem svaki put kad zakoračim u avion. I pročitam obično od korice do korice, sa sve reklamama.
I posle sve zaboravim.
Čak i Kaporova pisanija iz JAT - ovog magazina, toga mi je baš žao. Sećam se nekog krompira iz jednog njegovog članka o NY. A to je nedovoljno i za najmanji razgovor.
E, sad, znajući za ovu moju selektivnu amneziju, kad sam u Scandinavian Traveleru naleteo na priču o dvadeset devet običnih ljudi, ja je fotkao. Nekoliko puta! Srećom. Fotka je imala razne boje, ali sam ja samo video prostrano i belo.
29 OBIČNIH LJUDI
Tako je počelo. Cela ta priča o 29 običnih ljudi u neobičnim okolnostima.
29 običnih ljudi je u stvari ovo, daleko od glamura: voziš pseću zapregu arktičkom tundrom, noseći samo osnovne stvari, voziš sam (u grupi si, ali put savladavaš sam) punih pet dana i trista kilometara, a nisi nikad ranije.
Vidim u reklami, izmedju redova, da je važno da imaš pundravce u dupetu i da te svrbe stopala (check! check!). Dva uslova već ispunjavam. Uključujući prethodni: da sam skroz običan čovek.
I onda se mislim, otkud meni ti pundravci i kad su se tu naselili? I gde će?
I domislim da oni beže od onog starog mene koji je uvek morao prvo da ume da bi probao. Pa onda nikad nije probao.
I tako umoran od introspektivnog napora, deo uslova "i da vas svrbe stopala" nisam analizirao (ali sam, kao medicinski radnik, isključio gljivice.)
IDEŠ SADA, NEMA NAZAD
Prijavio sam se prvi dan. Prigodna fotka i nekoliko kratkih rečenica. Slučajna fotka. Namerno sa snegom. E, onda je stiglo glasanje, pa ko ima najviše glasova u svojoj zemlji (moja je ovde Norveška, gde živim i radim), taj ide. Organizator, piše u propozicijama, tako bira "prvu polovinu avanturista od 29. (14 i po? Spooky!)
I taman kada sam smorio sve prijatelje i svu najširu familiju da me podrži glasanjem, gde sam se zakucao na viteškom trećem mestu, ova moja priča, o jednom običnom tipu među budućih 29 srećnika (avanturista? ludaka?) jednog ponedeljka u Srbiji je iznenada postala priča hiljade ljudi po mrežama, blogovima i medijima. Taj buzz koji verovatno svako od nas kandidata priželjkuje, a mene je baš zatekao i obradovao, odveo me je juče na prvo mesto!
U prevodu: ideš, Stanko, sad nema nazad.
DAVID, GOLIJAT, GLASANJE
I sad je trenutno drama.
Preskočiću dramatični deo da mi nekadašnji prvi, a sada drugi, diše za vrat. Preskačem i manje sportske detalje da je to za njega odjednom postalo potpuno nesportsko pitanje od nacionalnog značaja, čemu Skandinavci istinski nisu skloni: neće nas valjda na putu za Arktik predstavljati jedan Srbin?
Osvrćem se samo na detalj da je njegova kampanja za poslednje glasove (još 24 sata) zasnovana na metafori Davida i Golijata, gde sam ja, inače tri puta manji, verovatno i toliko puta običniji od njega, hm, Golijat.
Bitno je da idemo sportski do kraja, makar mi koji smo obični.
Glasanje je još danas. Završava se sutra, 10. decembra u 10:00 sati. Ako ne znate kome da date svoj glas, evo, nudim vam prelazno rešenje: glasajte za mene, nema načina da vas razočaram! A možda i neko dobije ideju za sledeću godinu.