Poslednji radni dan. Šetam po kancelarijama usporena, sumanuta, uzdišem, nije mi nešto dobro, i stalno gledam na sat: 9:43...9:49.....10:07.....10:23..... A vreme teško, širi se kao Svemir, beskonačno, i oteže, što bi moj pokojni ćale rekao „ko gladan srati". Do kraja dana na ovoj stolici ispred računara curim iz sebe kao Dalijev sat i jedino što me natera da ucurim u sandale i iscurim iz kancelarije je pomisao da za dva dana idemo na more.
Tojest, možda. Ako... Nisam sigurna. Dogovorili smo se sa društvom da zajedno idemo sa dvoje kola, jer mi nemamo svoja, da se nekako potrpamo, ali, avaj, mi spadamo u onu nesrećnu grupu građana koja čeka tri nedelje da dobije nove pasoše i postoji realna šansa da neće stići na vreme. U više sam navrata sebi svečano obećala da se neću unapred nervirati, ali kako se takva prazna obećanja daju jedino pred ogledalom u kupatilu, najčešće posle ceđenja - kada ni samu sebe ne bih pustila niti na more niti na druga javna mesta - počela sam da se prepuštam i pretvaram u čangrizavu ženu, koja na ćerkino pitanje: „Gde mi je onaj dušek delfin?", značajno, tonom stradalnice, odgovara: „Ne znam, možda nam neće ni trebati"....
Juče me Lena dočekala sa kapije vičući:"Mama, hajde brzo uđi u bazenčić", a ja ušla da obučem kupaći, legla malo tugu da oteram i zaboravila da izađem. A kupili moji bazenčić prečnika pet metara, ne moraš na more ni ići, može u njega onaj delfin da stane, dušek, do petoro dece i troje, četvoro odraslih. Pa se mislim, eto, ako ne odemo na to more, pošto nikad nećemo dobiti pasoše, da provedem godišnji u njemu. Za smeštaj ne moram plaćati, put znatno kraće traje, koliko od vrata do bašte, muziku pustim u letnjoj kujni i bog da me vidi...Jednom dnevno naiđe onaj bicikl sa sladoledom i Boban sa lubenicama, kojeg još od ćoška čujem kako viče: „Ajmo lubenica, lubenicaaaaa.......Kod Bobana uvek slatka, ajmo žene, ajmo...Kocku vadim, srce sladim, srce slatko, Đurđevačko....Ajmo lubenica lubenicaaaaaaaaaaaaaaaaaa......A sardele, gradele i ostale špecije zameniće teža vojvođanska rana i vožnja po Dunavu čamcem.... Pa, ja se izvinjavam, ovo zvuči super, ali ako mi dozvolite otišla bih malo da ječim u kupatilu, pa ću se vratiti kasnije nasmejana.
Napisala bih i koju reč o tome zašto se pasoši toliko čekaju, ali se bojim da ih onda stvarno neću dobiti na vreme, pa neka ostane na tome da oni nisu tamo ništa krivi, jadni, rade stalno sa ljudima, gužve, ceo Novi Sad na jednom šalteru diže. A mene neka, ja nisam važna, kao da ja moram svake godine na more, nije važno ni što prošle nismo išli, a detetu treba promena klime, nema veze, lako ćemo mi, kao da smo mi važni....Ima lep televizijski program, letnja šema, uživancija, onda tu je, kažem opet, Dunav, izuzetno čist ove godine, tu je lep repertoar u novosadskim bioskopima, desetak bazena koji rade od rana jutra, nema gužve, prazni takoreći. Kako svi, tako i mi. Možemo malo do Mačve otići, počinje vreme slava, pa ćemo kod tetaka u hladu piti ladne rakije, jesti za doručak svinjski paprikaš a za ručak pasulj, kupaćemo se u Drini, vodićemo decu na ringišpil i uživaćemo beskrajno u finoj ambijentalnoj muzici kod automobilčića na sudaranje...jedva čekam.
Mogla bih da iskoristim godišnji da okrečim kući i stavim ranije zimnicu. Mislila sam možda opet pinđur da pravim ove godine, paprike i šarenu salatu. Ne znam da li da ribam kupus i dvoumim se da li da sami spremamo paradajz ili opet da kupimo onako polupripremljen od komšinice, sa celerom, nagusti. Videću, biće vremena skoro dvaes' dana, hvala bogu....
A ako kojim slučajem dobijemo pasoše, neće valjati jer ništa nisam pripremila! Ništa kupila, ništa se depilirala, oprala ništa nisam ni ispeglala, kupaći ne znam gde su nam, u kojoj šupi u koferima sa neotpakovanim letnjim stvarima...Kada stigne muka čoveka, ona baš ne pušta. Ja se baš trudim, vedra po ceo dan bojim svet okolo sebe u čarobne boje leta, imam vere u državu i njene činovnike bar koliko u sebe, ali me, moram priznati, sa vremena na vreme stigne potreba da se dernjam, čupam za kosu, prebacujem vilama đubrivo bliže komšijinom dvorištu, prestrojavam i podelim predivan osmeh sa svim ljudima dobre volje.