Odslušao sam poruku na sekretarici: Čaj kod mene i čitanje poezije, toplo se obuci…
Nakon što sam namirio psa, dohvatio sam jednog Šilera s police i krenuo u posetu. Jesam se toplo obukao, iako je kalendarski još uvek bilo leto, ali septembar zna da bude varljiv. Došao sam u dogovoreno vreme. Zatekao sam odškrinuta vrata.
Niz staklo na prozorima slivale su se kapi kiše. Najpre sporo, dok jedna ne uhvati drugu, a zatim bi nestajale u trenu. Stakla na naočarima zaboravljenim pored Igre staklenih perli prelamaju svetlost koja dopire sa TV-a sa koga ne dopire ton. Staklo ekrana je musavo po ivicama. Prave se mala ostrva prljavštine koja su preživela krpu. Odvojena su od kopna prljavštine koje se u tankom sloju hvataju na sam rub stakla. Neizbrisivo kopno i arhipelag koji nema ko da obriše. Staklo u kupatilu je primilo na sebe više od trideset Judinih kovanica i sada mi, premazano srebro nitratom, svakim danom izdaje ko sam, a ja to ne konstatujem. Vidim samo bradu od tri nedelje. Staklo sijalice u kupatilu ne ispunjava svoju svrhu. Bolje se snalazim u mraku. Obrijaću se sutra po danu. Možda.
Kad dobiše telegram da je Jelena u bolnici, ni trena Aleksa ne sačeka, no osedla konja i kod Obrena se, u Goleša, zaputi. S vrata ga, bez „Pomoz’ Bog“, pitanjem presek’o:
- Kad krećemo?
- Gde?
- Šta gde? U Banat. Znaš li da ti je šćer teško obolela?
Obren taman zaustio da izgovori rečenicu kojom je redovno Grozdi usta zatvarao: „Ja šćer nemam“, pa mu do svesti dopre šta to Aleksa izgovori. Smrko se, a k’o da mu neko ralom preko čela pređe, tol’ko mu se one brazde
Kafana "Na ćošku Šumadije" nalazila se na prevoju jednog brda, odmah ispod ramaćkog visa, na granici atara sêla Dobrače i Stragara. O povezanosti i uzajamnoj zavisnosti ljudi iz ovog kraja najbolje svedoči grejno telo u mehani, koja ima dva odeljenja. U jednom se nalazi furuna dudnjara, a u drugom ulazi sulundar u odžak. Tako čunak prolazi ispod plafona pa se narod na oba mesta greje, a toplota se iskoristi u najviše mogućoj meri. U ovoj kafani sede zajedno Srbokleti i Srbogružani i međusobno se sve razumeju, iako svako govori svojim jezikom.
"Поздрав! Поштовани, купили смо имовину за 11.000 евра. Платили порез од 800 евра и дали мито од 400 евра при регистрацији имовине."
Грађани пакистанске државе Панџаб (становништво од око 100 милиона људи) свакога дана шаљу бројне СМС поруке сличне садржине Шахбазу Шарифу, главном министру Панџаба. Те поруке се прикупе и групишу
Prije nekoliko godina bio sam u Kijevu iz čije okoline je za 2.og rata moja baka Ljubica, ruskinja, protjerana sa familijom u njemačke logore.
Bakino selo je sravnjeno sa zemljom i nikad više nije vidjela Ukrajinu i svoj zavičaj.
U logoru je upoznala i mog dedu Mihajla, Ličanina iz okoline Plitvica.