" Don't seekhappines ! Happines is like orgazam.If you think about it too much it goes away"
Treblo je više dve nedelje da prođe od Božića pa da objavim ovaj tekst. Što zbog previše obaveza a što zbog previše uzburkanih strasti ovde na blogu oko tog najvećeg hrišćanskog praznika. Pošteno da kažem, nisam to očekivao. Mislio sam ipak da su neke vrednosti iznad svake kritike i diskusija i da nema potrebe da se razglaba oko toga. Pogrešio sam očigledno.
Poceo je devetnaesti Mundijal....Afrika, Juzna Afrika...super zvuci....
Da budem krajnje iskren i da budem dosledan izrecenom u Srpskom Vimbldonu pre cetiri godine (nestao iz B92 arhive), nisam ocekivao da ce ovaj tekst danas cetiri godine nakon gelzenkirhenskog masakra ugledati svetlo dana...ali ...Dakle, prvo sto moram da uradim je "da poklopim
Odslušao sam poruku na sekretarici: Čaj kod mene i čitanje poezije, toplo se obuci…
Nakon što sam namirio psa, dohvatio sam jednog Šilera sa police i krenuo u posetu. Jesam se toplo obukao, iako je kalendarski još uvek bilo leto, ali septembar zna da bude varljiv. Došao sam u dogovoreno vreme, ali sam zatekao odškrinuta vrata.
- Uđi, uđi, ne mogu da ustajem, hladno mi je. Baci neku cepku u kamin. Evo, i sve ove novine možeš da dodaš, slaba sam sa drvima.
Čitali smo i pili čaj od zdravca, pričali o nemačkom romantizmu, što nas je odvelo do Šopenhauera, i do toga kako se spremao za san sa napunjenim pištoljima kraj kreveta. Razgovarali smo i o volji i o tome koliko je bitno da čovek sebi udovolji. Na rastanku sam zamoljen da založim i jednu strulelu hoklicu, neku napuklu dasku za sečenje mesa i stari slomljeni čiviluk.
druga strana
Čuje ona govori iz razglednice, okreće brzo drugu stranu, prazna, neko je zaboravio da pošalje. Hteo je da evocira uspomene, bezuspešno. Jednom kada shvatiš istinu, nema nazad. Možeš samo da pobegneš na drugu stranu. Ide u grob, u oštar beton, nalik na onaj koji zapljuskuju talasi. Glačaju ga polagano da ne bocka kad se stane na nj, ali za to treba da prođu eoni.
Jutro se prolomilo kroz polomljen prozor,
Sunce je promolilo obraz
Hladno je, u meni se prelomila nada
Prelomila se kao Najlepše želje, na više najlepših željica
Najavljuju fajront, društvo umorno od konzumacije, svetlo sve tanje, muzika na prekide.. I onda se javi, jedan je dovoljan da izazove: želju za novim krugom: ritma, zagrljaja, kucanja čašama... još jednog talasa adrenalina.
Koliko je adrenalin potreban uspavanim nama pokazali su sinoć u Madlenijanumu DANSKI MAJSTORI IGRE, raspoređujući kroz džez standarde pokrete koji sklapaju i rasklapaju nostalgiju.
Tim Rašton i Karolin Henderson.
Ljubičasto veče i vino koje je u stalnoj opasnosti da prezre, a postaje sve bolje.
Razglednicu je naneo vetar sa okeana. Doletela je u jednom dahu, kada se razdanilo na tren u pepeljasto popodne. Panorama grada, okrenuta naopako, bez adrese, bez pečata. Okrenuo sam je da sagledam grad, poznate su mi siluete, obrisi zgrada, ali ne mogu da pogodim šta gledam. Ako se ostavi da stoji naopako, zgrade će se ispraviti, samo će mutna slova u naslovu ostati natraške, voda na kojoj leži grad, dovoljno je siva da može biti i nebo.